Studija objavljena u Science pokazuje da cikasi u Amazonu zagrevaju svoje reproduktivne šišarke do 27 °F (≈15 °C) iznad okoline kako bi emitovali infracrveno zračenje koje privlači noćne bube. Bube detektuju ovo zračenje pomoću varijanti gena TRPA1 u antenama — prvi molekularni dokaz infracrvenog senzora kod buba. Ovo otkriće objašnjava drevne mehanizme oprašivanja koji su postojali pre razvoja kolornih oprašivača.
Kako se cikasi greju i privlače bube: Otkrivena uloga infracrvenog zračenja i gena TRPA1

U amazonskoj noći, male reproduktivne šišarke drevnih biljaka poznatih kao cikasi podižu temperaturu i emituju infracrveno zračenje koje noćne bube koriste kao signal za pronalaženje i oprašivanje. Novo istraživanje objavljeno u časopisu Science otkriva mehanizam — i molekularnu osnovu — kroz koji ove biljke komuniciraju sa svojim specijalizovanim oprašivačima.
Šta su otkrili naučnici?
Istraživači su utvrdili da se cikasi mogu zagrejati i do 27 °F (≈15 °C) iznad temperature okoline. Toplota nije samo nusproizvod metabolizma: ona dovodi do povećanog emitovanja infracrvenog zračenja, koje privlači bube — naročito vrstu Rhopalotria furfuracea proučavanu u radu.
Eksperimenti izvedeni u Montgomery Botanical Centeru (Florida) pokazali su da se muške šišarke (bogate polenom) greju i hlade pre ženskih — otprilike tri sata ranije — što kreira predvidiv ritam kretanja buba između struktura. U ponašajnim testovima bube su preferirale najtoplije delove šišarki, što je ukazalo na ulogu toplote u navigaciji.
Kako bube „vide“ toplotu?
Da bi razlikovali toplotu (konvekcijom ili dodirom) od samog infracrvenog zračenja, naučnici su koristili 3D‑štampane replike cikasa i prekrili ih polietilenskom folijom koja propusta infracrveno zračenje na udaljenosti od ~1 cm. Bube su i tada bile privlačnije zagrejanим replikama, što podržava ideju da detektuju infracrveno zračenje, a ne samo toplinu na dodir.
Molekularna osnova: gen TRPA1
U neuronima antena buba pronađene su varijante gena TRPA1. Taj gen je ranije povezan sa infracrvenom detekcijom kod zmija i sa traženjem toplokrvnih domaćina kod komaraca. Otkrivanje varijanti TRPA1 u antenama buba pruža prvi molekularni i ćelijski dokaz infracrvenog senzora kod nekog predstavnika porodice buba.
Širi evolutivni kontekst
Fosilni zapisi ukazuju da su bube oprašivale cikase najmanje od ranog jure (pre ≈200 miliona godina). Autori sugerišu da je infracrveno „komunikaciono polje“ postojalo pre pojave oprašivača osetljivih na boje (npr. pčela i leptira), pa objašnjava zašto su neke drevne biljke razvile zagrevanje umesto upadljivih boja.
Dodatni signali i buduća istraživanja
Iako infracrveno zračenje ima ključnu ulogu u usmeravanju buba na daljinu, mirisi i promena vlažnosti takođe doprinose privlačenju i finalnom lociranju ulaza u šišarke. Autori planiraju da ispituju međuzavisnost toplote, mirisa i vlažnosti kako bi kompletirali sliku komunikacije između cikasa i njihovih oprašivača.
„Priroda često reciklira iste molekularne alate“, kaže Wendy Valencia‑Montoya, glavna autorka studije. Otkrivanje TRPA1 varijanti kod buba pokazuje upravo to: daleka evolucijska razdvojenost ne znači i potpuno različite biološke rešenja.
Za kraj: Otkriće da biljke koriste infracrveno zračenje kao signal za oprašivanje ne samo da otvara nove poglede na rane biljno‑životinjske interakcije, već i poziva na preispitivanje uloge toplote u drugim ekosistemima.
Pomozite nam da budemo bolji.




























