Istraživanje je pokazalo da fragmenti tkiva morskog krastavca Psolus fabricii, odsečeni u laboratoriji, ne umiru već se zarastaju i apsorbuju hranljive materije bez usta. Neki fragmenti su preživeli više od tri godine u prirodnoj morskoj vodi bez znaka nekroze, pa su istraživači ovaj fenomen nazvali "besmrtnost tkiva". Nalaz otvara pitanja o granicama života i ima potencijalne primene u ispitivanjima regeneracije, starenja i zdravlja okeana.
Slučajno otkriće: fragmenti morskog krastavca pokazuju „besmrtnost tkiva“ — šta to znači za biologiju?

Naučnici su slučajno otkrili da fragmenti tkiva morskog krastavca Psolus fabricii, koji su ostali pri odvojenju životinje u laboratorijskim uslovima, ne trule i ne umiru na očekivan način, već se zarastaju i nastavljaju da apsorbuju hranljive materije.
Kako je otkriće nastalo
Istraživači sa Memorial University u Newfoundlandu i Labradoru primetili su da su nakon uklanjanja jedinke neki delovi — tube (cevčice), pipci i delovi tela — ostali prikačeni za staklo akvarijuma i nisu propadali. Tim je potom humane metodom odsekao dodatne fragmente i pratio ih u netretiranoj morskoj vodi.
Ključni nalazi
Fragmenti su se neočekivano zarastali, proizvodili ćelije, pokazivali znakove aktivnog imunog odgovora i čak apsorbovali amino-kiseline iz vode bez usta ili crevnog sistema. Nije bilo očigledne nekroze ni propadanja — neki fragmenti su preživeli više od tri godine.
"Ovo je prvi slučaj besmrtnosti tkiva u prirodnim uslovima," rekao je vodeći autor Sara Jobson u radu objavljenom u časopisu Science Advances.
Zašto je ovo važno
Otkriće dovodi u pitanje uobičajene pretpostavke da tkiva brzo propadaju kada se odvoje od tela. Umesto toga, čini se da određeni delovi mogu preći u pojednostavljeno, ali samo-održavajuće stanje bez razvoja u novu jedinku. To otvara pitanja o granicama između "živog" i "mrtvog" na nivou tkiva i o evolutivnim razlozima za ovu sposobnost.
Moguće primene i sledeći koraci
Autori ističu potencijalne primene u istraživanjima regeneracije, zarastanja rana, biološkog starenja i monitoringa zdravlja okeana (npr. testiranje temperature ili patogena). Ako se potvrdi da ćelije ne stare pri beskrajnom umnožavanju, moglo bi se razmotriti korišćenje ovakvih ćelijskih linija u laboratorijskoj biologiji kao alternativa HeLa stanicama, uz manje etičkih ograničenja od onih povezanih sa ljudskim ćelijama.
Sledeći koraci obuhvataju molekularne analize — ispitivanje DNK i markera starenja kako bi se utvrdilo da li ćelije zaista ne akumuliraju znake starenja tokom deljenja.
Stručne ocene
Nezavisni stručnjaci podsećaju da ehinodermi već imaju impresivne regenerativne sposobnosti (npr. izbacivanje digestivnih organa ili razmnožavanje fisijom), ali da je ponašanje samostalno održavajućih, dugotrajnijih fragmenata tkiva u prirodnim uslovima nov i intrigantan fenomen koji može poslužiti kao model za dalje istraživanje.
Zaključak: Ovo otkriće ne menja samo pogled na regeneraciju i održavanje tkiva kod morskih životinja, već može imati dalekosežne implikacije za biomedicinu i ekologiju ako se mehanizmi ove "besmrtnosti tkiva" razjasne.
Pomozite nam da budemo bolji.




























