Burevestnik verovatno koristi direct‑cycle nuklearni pogon koji izvodi vazduh kroz reaktorsko jezgro, stvarajući radioaktivni trag u izduvnim gasovima. Raketa je procenjena na oko 9,5 m dužine, leti podzvučno (~Mach 0.75), a oktobarski test 2025. trajao je 15 sati. Iako nudi gotovo neograničen domet, sistem ima ozbiljne bezbednosne, ekološke i praktične nedostatke, pa je njegova primarna vrednost verovatno tehnološka demonstracija.
Kako Zaista Radi Ruski Burevestnik (Skyfall): MIT Otkriva Da Raketa Verovatno Ostavlja Radioaktivni Trag

Analiza dvoje naučnika sa Massachusetts Institute of Technology (MIT) — Jake Hecla i R. Scott Kemp — sugeriše da ruski projekat Burevestnik (NATO: SSC‑X‑9 Skyfall) verovatno koristi direct‑cycle nuklearni pogon koji irradiše vazduh kroz reaktorsko jezgro i izbacuje radioaktivne izotope u trag rakete. To bi ovaj sistem činilo značajno opasnijim za okolinu nego što se ranije pretpostavljalo.
Šta znamo o programu i incidentima
Burevestnik je prvi put javno predstavljen 2018. kao deo grupe takozvanih "super‑oružja". U javnosti su povezani incidenti uključuju: gubitak prototipa na moru tokom testa 2017. prema izveštajima obaveštajnih službi, i fatalnu eksploziju 2019. u blizini Nenokske (Bela reka) u kojoj je poginulo pet naučnika Rosatoma — incident koji mnogi istraživači smatraju povezan sa pokušajem podizanja reaktora sa morskog dna.
Kako pogon funkcioniše prema MIT analizi
Hecla i Kemp su, poredeći otvorene izvore i dimenzije platforme, procenili da je raketa duga oko 9,5 m, raspona krila oko 5,6 m i da leti podzvučnom brzinom od oko Mach 0.75. Na osnovu tih parametara zaključili su da je najverovatniji direct‑cycle, odnosno direktni ciklus vazdušnog nuklearnog pogona koji pogoni turbojet.
U takvom sistemu atmosferski vazduh se izvlači i kroz kompresor gura kroz vrlo uske kanale kroz i oko jezgra reaktora. Toplota iz fisije direktno zagreva vazduh, koji se onda širi i izlazi kao mlaz, stvarajući potisak. Za razliku od indirektnog, zatvorenog sistema koji koristi rashladnu tečnost i zadržava radioaktivne materije, direct‑cycle izlaže vazduh direktnom zračenju.
Posledice i rizici
- Vazduh izduvnih gasova verovatno bi sadržao radioaktivne izotope poput argona, kriptona i ugljenika, koji se raspršuju u tragu rakete.
- Što duže raketa ostaje u vazduhu, to više radioaktivnog materijala može biti izbačeno u atmosferu i taloženo na površini ispod leta.
- Produžena izloženost visokim temperaturama i kompresovanom vazduhu može dovesti do korozije i degradacije jezgra, stvarajući dodatne radioaktivne čestice.
Vojska, taktika i vrednost
Burevestnikova glavna prednost je gotovo neograničen domet i sposobnost da dugo ostane u vazduhu, što teoretski omogućava nepredvidive napade iz različitih smerova. U praksi, međutim, sistem je spor, ostavlja radioaktivni trag zbog direct‑cycle arhitekture i interno se degradira tokom rada — što umanjuje njegovu praktičnu vrednost kao operativnog oružja.
Mnogi stručnjaci ocenjuju da raketa više predstavlja tehnološki demonstrator ili razvojnu platformu za buduće projekte (npr. nuklearno‑pogonjeni dronovi ili svemirski sistemi) nego praktično taktičko oružje. Postoji i mogućnost političke ili propagandne vrednosti projekta.
Zaključak
Oktobarski let 2025. koji je, prema izjavama ruskih zvaničnika, trajao 15 sati, mogao bi predstavljati prvi primer dugotrajnog leta letelice pogonjene nuklearnim reaktorom. Ipak, istorijski značaj umanjuju ozbiljna bezbednosna i ekološka pitanja, tehnička ograničenja i upitna operativna korisnost.
Autor analize: Jake Hecla i R. Scott Kemp (MIT). Dodatni komentari stručnjaka ukazuju na to da su rizici po okolinu i logističke teškoće glavni argumenti protiv masovne upotrebe ovakvog koncepta.
Pomozite nam da budemo bolji.




























