Da li vojnici IDF‑a u Libanu umiru uzalud? Kad taktički uspesi postanu strateški upitni

Jun 22•3 min čitanja

An Israeli soldier smokes a cigarette near the Israeli border with Lebanon in northern Israel, May 1, 2026. (photo credit: MICHAEL GILADI/FLASH90)

Tekst ispituje da li su taktički dobici IDF‑a u južnom Libanu vredni ljudskih žrtava i političkih rizika, posebno nakon prekida vatre od 7. aprila i okvirnog dogovora SAD‑Iran. Autor priznaje taktičke uspehe — stotine poginulih boraca Hezbolaha, uništene tunele i zauzete visinske tačke — ali dovodi u pitanje njihov strateški značaj u uslovima međunarodnih ograničenja. Ključna dilema glasi: nastaviti rat radi taktičkih pobeda ili prihvatiti širi prekid vatre i tražiti političke ustupke?

Kako Izrael širi operacije u južnom Libanu, raste debata među vojnim i političkim krugovima: da li taktički dobici idu u prilog stvarnim strateškim ciljevima — ili samo proizvode dodatne žrtve bez trajne promene situacije?

Zašto je Izrael ušao u južni Liban

Neosporno je da su Izrael i IDF morali da odreaguju nakon napada Hezbolaha 2. marta. Mnogi zvaničnici ističu da je povratak u južni Liban imao nekoliko ciljeva: neutralisati mogućnost invazije, otežati raketne i dronske napade na severne civilne mete, pritisnuti Hezbolah da umanji sposobnosti koje prete Izraelu i, potencijalno, podržati napore ka normalizaciji odnosa sa libanskom vladom.

Prekid vatre 7. aprila i posledice

Prekid vatre koji je stupio na snagu 7. aprila, uz posredovanje SAD i Irana, stvorio je kratkotrajnu pauzu. Međutim, odluka IDF‑a da nastavi operacije u oblastima gde je već bio raspoređen dovela je do nastavka sukoba. Po jednoj verziji, pritisak da se "ne dozvoli opuštanje" proizilazi iz unutrašnje političke potrebe da se pokaže odlučnost, ali i iz straha vojnih činovnika da ih optuže za popuštanje.

Domino‑teorija: da li kompromis u Libanu oslabljuje frontove u Palestini?

Neki komentatori tvrde da bi svaka ustupka u Libanu odmah osnažila Hamas i Palestince na Zapadnoj obali pod iranskim uticajem. Autor osporava tu tezu: Iran istorijski štiti Hezbolah kao svog glavnog šiitskog saveznika i nije intervenisao direktno u Gazi ili na Zapadnoj obali. Nakon navodnog atentata na Nasrallaha u 2024. godini, Iran je odgovorio masovnim raketnim napadima protiv Izraela, što potvrđuje prioritetnu vezu između Teherana i Bejruta.

An Israeli military helicopter flies near the Israeli border with Lebanon, May 12, 2026. (credit: AYAL MARGOLIN/FLASH90)

Taktički uspesi — koliki je njihov strateški značaj?

IDF je u nastavku operacija ubio stotine pripadnika Hezbolaha, uništio mrežu tunela i preuzeo osetljive visinske položaje iznad Litani i u oblastima kao što su Ali Taher, Tibnin i sever od Bint Jbeil. To su jasni taktički uspesi: nova kontrolna visinska tačka i eliminisani skladišni prostori smanjuju neposrednu pretnju za raspoređene snage.

Međutim, postavlja se ključno pitanje: da li su ti dobici proporcionalni ljudskim žrtvama i da li menjaju dugoročnu stratešku ravnotežu? Ako su maksimalni politički rezultati — nazovimo ih umerenim — sve što realno može biti dobijeno u zamenu za povlačenje, nastavak sukoba radi samo dodatnih taktičkih pomaka može biti kontraproduktivan.

Opcije pred Izraelom

Realnost je da potpuno razoružanje Hezbolaha nije izvedivo bez pune okupacije Libana, što Izrael ne može ili neće da sprovede. Stoga se mora balansirati: održavati sposobnost za ciljane udare protiv pokušaja rearsenalizacije Hezbolaha, ali i jasno definisati koje taktičke operacije nude stvarnu, merljivu strategijsku korist.

Zaključak

Odluke donete posle 7. aprila i nakon okvira dogovora sa Iranom jasno ilustruju napetost između taktičkih dobitaka i ograničenih strateških perspektiva. Ako izraelsko vođstvo nastavi da deluje taktički, bez realne procene političkih i međunarodnih ograničenja, postoji ozbiljna opasnost da će životi vojnika biti uzaludni. Potrebna je jasnoća ciljeva: šta predstavlja dovoljan „umeren“ ustupak za povlačenje i koje operacije zaista unapređuju bezbednost na duži rok.