Sudski spor u Nemačkoj bi mogao obavezati da radnici iz zaštićenih radionica dobiju minimalnu platu. Jürgen Linnemann tvrdi da bi radnici trebali biti tretirani kao zaposleni i imati prava kao svi drugi radnici. Kritičari ukazuju na to da sistem podstiče segregaciju i da manje od 1% radnika prelazi u otvoreno tržište rada. Sledeće ročište je u septembru na sudu u Münsteru.
Sudski test u Nemačkoj: Da li radnici u zaštićenim radionicama zaslužuju minimalnu platu?

Pred nemačkim sudom vodi se test-predmet koji bi mogao promeniti položaj stotina hiljada osoba sa invaliditetom koje rade u zaštićenim radionicama i primaju manje od zakonom propisane minimalne zarade.
Predmet i zahtev
Pravni postupak je pokrenut u ime 57-godišnjeg Jürgena Linnemanna, koji je ceo radni vek proveo u "Werkstatt für behinderte Menschen" — zaštićenoj radionici. Linnemann traži da sud utvrdi da radnici u tim radionicama treba da se tretiraju kao zaposleni i da im pripada minimalna plata, uz sva druga radnička prava.
Kako funkcionišu radionice
U Nemačkoj oko 300.000 osoba sa invaliditetom radi u zaštićenim radionicama koje proizvode razne artikle za domaće i međunarodne brendove. Međutim, ti radnici tehnički nisu zaposleni — zbog toga im ne važi pravo na minimalnu platu niti neka druga prava zaposlenih, uključujući pravo na sindikalno organizovanje.
Zašto je problem sistemski?
Prema Hubertu Hüppeu, bivšem saveznom povereniku za prava osoba sa invaliditetom i kritičaru sistema, problem je duboko ukorenjen: „Ide se iz posebnog vrtića u posebnu školu, pa onda u jednu od ovih zaštićenih radionica.“ Taj model stvara segregaciju i otežava izlazak iz sistema.
"Jednom kad uđete u segregisani sistem, veoma je teško izaći iz njega," kaže Hüppe.
Iskustvo Dirka Hähnela, danas u 50-im, potvrđuje to: nakon premeštaja iz redovne u specijalnu školu, jedina ponuđena opcija bila mu je radionica. Pokušaj da nađe zanat završio je ponižavajućim odbijanjem zbog njegove epilepsije.
Ekonomija i podsticaji
Nemački zakoni nalažu da poslodavci sa više od 20 zaposlenih moraju zaposliti bar jednu osobu sa invaliditetom, a veće firme imaju kvotu od 5%. Ko ne ispuni kvotu plaća kompenzaciju u centralni fond. Mnoge kompanije radije uplate taj novac, a dodatni podsticaj sistem daje tako što smanjuje obaveze firmi koje outsource-uju proizvodnju u radionice.
Posledica: manje od 1% radnika uspešno prelazi iz radionica na otvoreno tržište rada. Radionice, koje su i komercijalne organizacije, često ne podstiču najspremnije radnike da odu, jer bi to umanjilo njihovu proizvodnju.
Različiti glasovi iz terena
Nisu svi nezadovoljni radom u radionicama. Medina Arnaut (35), koja radi u radionici pod okriljem Caritasa i predsedava lokalnim radničkim savetom, kaže da su mnogi zaposleni zahvalni na sigurnom i prilagođenom okruženju. "Neki su probali komercijalni svet i to ih je slomilo," navodi ona.
Karla Bredenbals, direktorica Caritas radionica u Paderbornu, priznaje nisku stopu prelaska u glavnu ekonomiju i ukazuje na praktične prepreke: nedostatak pristupačnih toaleta u firmama ili otežan prevoz. Ipak, osuđuje stav onih koji kažu da ne mogu da puste produktivnog radnika jer bi ostali bez radne snage.
"Zadržavanje ljudi znači da im krademo priliku da preuzmu odgovornost za svoj radni život," kaže Bredenbals.
Međunarodne kritike i proces
U izveštaju Komiteta UN za prava osoba sa invaliditetom iz 2023. godine kritikovan je visoki broj osoba upisanih u zaštićene radionice i nizak stepen prelaska na otvoreno tržište rada.
Linnemannov slučaj vodi berlinski ogranak organizacije za ljudska prava Gesellschaft für Freiheitsrechte i odnosi se na Caritas radionice u okolini Münster-a. Sledeće ročište na Münster radnom sudu zakazano je za septembar, a konačna odluka se ne očekuje pre otprilike godinu dana.
Dodatno izveštavanje: Tim Mansel.
Pomozite nam da budemo bolji.




























