Studija objavljena u PNAS pokazuje da izumiranje megafaune pre 50.000–10.000 godina i dalje utiče na lance ishrane danas, posebno u Severnoj i Južnoj Americi. Tim je analizirao 389 lokacija i preko 440 vrsta i otkrio da su plenovi u Amerikama manji i ređi nego u Africi i Aziji. Istorijska izumiranja — uključujući gubitak vrsta poput Morenelaphus brachyceros — značajno su prorredila ekosisteme i povećala ranjivost savremenih zajednica.
Još Osećamo Posledice Nestanka Megafaune — „Rupa“ u Lancu Ishrane Teška Oko 900 kg
An illustration of what a woolly mammoth may have looked like. These giant mammals went extinct about 10,000 years ago.
Zamislite rupu u lancu ishrane tešku gotovo 900 kg: sabljozubi predatori, lenjivci veličine slonova, vombati veličine automobila i drugi gigantski kopneni sisari nestali su između pre 50.000 i 10.000 godina. Iako ljudski vremenski horizont smatra takvo razdoblje dalekim, u evoluciji i ekologiji to je treptaj — a posledice tih izumiranja i danas oblikuju ekosisteme.
Studija objavljena u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences (PNAS) pokazuje da su masovna izumiranja megafaune temeljno preoblikovala savremene lance ishrane, pri čemu su efekti najizraženiji u Severnoj i Južnoj Americi.
Metodologija i obuhvat istraživanja
Autori, predvođeni ekologom sa Michigan State University Lydia Beaudrot, analizirali su odnose predator–plen na 389 lokacija u tropskim i suptropskim regionima Amerike, Afrike i Azije. Studija je obuhvatila preko 440 vrsta kopnenih sisara — od lavova i vukova do medveda i slonova — kako bi se uporedile strukture lanaca ishrane među kontinentima.
Glavni nalazi
Dok osnovni princip „jedna životinja jede drugu“ ostaje univerzalan, istraživanje je pokazalo da su današnji plenovi u Severnoj i Južnoj Americi u proseku manji i ređi nego u Africi i Aziji. Predatori u Amerikama love plen s užim spektrom osobina (telesna masa, obrasci aktivnosti), što znači manje preklapanja u izboru plena i sužene ekološke veze.
Tens of thousands of years ago, many of the world’s biggest mammals disappeared. New research reveals where the ripple effects are still being felt in terms of who eats whom today.Image: Chia Hsieh, Michigan State University.
Istraživači navode da razlike među kontinentima ne mogu da se objasne samo klimom ili sezonskim razlikama — istorijska razaranja populacija velikih životinja odigrala su ključnu ulogu. Tokom poslednjih ~50.000 godina Amerike su izgubile više od tri četvrtine sisara težih od ~45 kg (100 funti).
Primeri i implikacije
Jedan ilustrativan primer je južnoamerički džinovski jelen Morenelaphus brachyceros — otprilike 440 funti (~200 kg) — koji je izumro pre oko 10.000–12.000 godina. Njegov nestanak smanjio je broj i raznovrsnost plena za velike predatore kao što su sabljozube mačke i dire vukovi, što je „proredilo“ niže nivoe lanca ishrane.
„Mnogi niži slojevi lanca ishrane su iščezli,“ rekao je Chia Hsieh, koautor studije i ekolog zajednica na MSU.
Razlozi izumiranja megafaune ostaju predmet rasprave: klimatske promene i ekološki stresovi, kao i širenje ranih ljudi iz Afrike, verovatno su delovali zajedno. Razumevanje ovih prošlih događaja pomaže naučnicima da predvide dugoročne posledice za vrste koje su danas ugrožene.
Prema Međunarodnoj uniji za zaštitu prirode (IUCN), skoro polovina životinja težih od ~9 kg (20 funti) danas je ocenjena kao ranjiva, ugrožena ili kritično ugrožena. Autori studije planiraju dalje istraživanje kako bi proverili da li istorijska izumiranja čine savremene biološke zajednice podložnijim budućim pritiscima.
„Učeći iz prošlosti, možemo bolje predvideti šta nas očekuje u budućnosti,“ zaključuje Hsieh.
Pomozite nam da budemo bolji.
