Snažni zemljotresi u Venecueli ostavili su desetine hiljada nestalih i razaranja, dok su lokalne zajednice i volonteri preuzeli spasilačke napore zbog slabog zvaničnog odgovora. Priče o preživljavanju, poput novorođenčeta koje je izvučeno posle 30+ sati, daju nadu, ali i otvaraju pitanja o transparentnosti i odgovornosti vlasti. Ključno je da li će država dozvoliti veću ulogu civilnom društvu u dugoročnom oporavku.
U ruševinama Venecuele: obični ljudi preuzimaju spasilačke napore i traže odgovore

Snažni, uzastopni zemljotresi koji su pogodili Venecuelu prošle nedelje ostavili su za sobom nacionalnu tragediju: desetine hiljada ljudi su prijavljene kao nestale, a mnogi su ostali bez domova, izvora prihoda i najmilijih. Ipak, usred razaranja najjači utisak ostavlja odlučnost običnih Venecuelanaca — volontera, komšija i lokalnih grupa koji su se organizovali jer su verovali da neko mora da pomogne.
Na terenu: podrška umesto institucija
Dok sam se spremao da napustim zemlju koju sam prethodno retko posećivao, pamtiću dobrohotnost ljudi koje smo sreli. Venecuelanci su nam se javljali sa različitih mesta, često iznenađeni što veliki američki medij izveštava iz zemlje i što imamo mogućnost da radimo slobodno.
Tokom boravka na terenu zatekao nas je iznenađujuće slab zvanični odgovor: malo vidljivih državnih timova i logistike, zbog čega su lokalne zajednice i dobrovoljci preuzeli inicijativu. Mnogi su rekli da su dobijali obećanja državne pomoći koja nikada nije stigla — teška mehanizacija je kasnila ili je dolazila bez neophodnog dizela.
Preusmeravanje međunarodnih timova
Porodice su opisivale kako su među ključnim problemima bili i zahtevi policije ili vojske da strani spasilački timovi ne pristupe određenim lokacijama: „Ne, ovde ne možete doći, morate da odete negde drugo.“ Takva ograničenja, prema pričama s terena, oduzimala su dragoceno vreme spašavanja.
Lične priče koje ostaju u sećanju
Domingo je stajao ispred srušene zgrade za koju veruje da je u njoj izgubio sestru. Ispričao nam je da je bio na video-pozivu s njom pre nego što je zemljotres udario: video je kako mali nećak pokazuje upozorenje o naletu, video je zagrljaj — i potom je veza prekinuta. Danima kasnije porodica nije imala odgovor da li su njihovi najmiliji preživeli ili su tela pronađena pod ruševinama.
Sean Butler, iz Los Angeles Fire Department (LAFD), predvodio je američki tim za potragu i spasavanje. Uprkos razaranju, bio je uveren da još ima živih ljudi koje treba pronaći; njegovi spasioci tražili su tragove života i proučavali praznine koje mogu omogućiti preživljavanje zarobljenih.
Dayana Patiño i njen sin Juan David, star samo 18 dana, primer su herojske majčinske borbe: beba je preživela više od 30 sati ispod ruševina zahvaljujući upornosti majke. Kada smo je zatekli u bolnici, Dayana je bila natečena i ogrebotina, oporavljala se od povrede kolena — njen sin nije imao ni ogrebotinu.
Šira slika
Uz priče o preživljavanju, jasno se nameće pitanje institucionalne odgovornosti: mnogi sagovornici veruju da bi u zemlji sa jačim institucijama zgrade bile sigurnije, a hitne intervencije brže i koordinisanije. Sada je ključno da li će Venecuela omogućiti veću ulogu civilnom društvu u oporavku i zahtevati veću transparentnost i odgovornost vlasti.
U situacijama velike katastrofe ljudima treba mogućnost da delaju — da ih se podrži i ohrabri u pomoći sebi i drugima.
Odlazim sa slikom ljudi koji, uprkos ogromnom gubitku, pokazuju neustrašivu spremnost da pomažu jedni drugima. Za mnoge će oporavak trajati mesecima ili godinama; pitanje je ko će im pružiti potrebnu podršku — država, međunarodna zajednica ili upravo mreže građanske solidarnosti koje su se pojavile u ruševinama.
Pomozite nam da budemo bolji.


































