Mreža majki iz Rija koje su izgubile sinove u policijskim operacijama organizovala se kako bi zahtevala pravdu, državne reparacije i sistemsku podršku. Podržane od mreže Raave, predstavile su pilot-projekat u Brasiliji koji bi obezbedio negu i prava porodicama žrtava. Podaci pokazuju porast smrtnosti u policijskim akcijama u Riju i veliki broj žrtava u celoj zemlji, uz disproporcionalan udeo crnaca među žrtvama. Majke traže konkretne mere: finansijsku, psihološku i institucionalnu reparaciju, kao i politike za sprečavanje ponavljanja nasilja.
Ujedinjene tugom: majke iz Rija traže reparacije i pravdu nakon policijskih ubistava

Kada je policajac 2014. ubio 19-godišnjeg sina Ane Paule Oliveira u faveli u Rio de Janeiru, ona nije bila sigurna da će preživeti tugu. Osnivanje grupe sa drugim majkama — zajedničko prisustvovanje sudskim raspravama, protestima i komemoracijama, kao i pružanje psihološke podrške —, kaže Oliveira, spasilo joj je život.
„Bez sumnje, da sam bila sama, ne bih stigla do ovde, posle 12 godina,“ rekla je ona na nedavnom obeležavanju godišnjice u školi koju je pohađao njen sin. „Potrebne smo jedna drugoj: da plačemo zajedno, da se smejemo i da se borimo zajedno.“
Zahtjev za državnim politikama i finansiranjem
Majke koje su izgubile sinove u policijskim operacijama organizovale su se kako bi njihove priče bile više od statistike. One sada zahtevaju uspostavljanje nacionalne politike podrške za srodnike žrtava državnog nasilja i javno finansiranje za rad organizacija koje im pomažu.
Neprofitna organizacija Crossfire Institute izvestila je da je prošle godine u Riju tokom policijskih operacija poginulo 460 ljudi — najviše od 2016. i rast od 52% u odnosu na prethodnu godinu. Prema Brazilian Forum on Public Safety, u Brazilu se od 2018. godišnje beleži više od 6.000 smrtnih slučajeva u policijskim intervencijama; najveći broj žrtava ima između 18 i 24 godine, dok 82% žrtava čine crnci.
Izgradnja pokreta i institucionalni pritisak
Pod pokroviteljstvom mreže organizacija Raave, delegacija majki je prošle godine otišla u Brasiliju i sastala se sa predstavnicima sudske, zakonodavne i izvršne vlasti kako bi predstavila pilot-projekat koji bi obezbedio negu i prava za pogođene porodice.
„Raave pregovara sa saveznom vladom o sprovođenju pilot-projekta… razvijenog od strane majki, kako bismo mogle pružiti negu i garantovati prava ovoj populaciji,“ rekao je Guilherme Pimental, koordinator Raave.
U javnom diskursu se, s druge strane, nameću i glasovi koji pozivaju na snažniju podršku policiji u borbi protiv naoružanih bandi u favelama — uključujući pristalice predsedničkog kandidata Flávia Bolsonara. Aktivistkinje i nevladine organizacije međutim ističu da policijske taktike često podrazumevaju prekomernu upotrebu sile i da dovode do smrti i kršenja ljudskih prava.
Primeri i sudski postupci
Oliveirin sin Johnatha, prema njenim rečima, pogođen je metkom u leđa dok je prolazio ulicom u faveli Manguinhos. Službeni navod policije bio je da su pucali da rasprše masu koja je protestovala. U 2024. porota je prvobitno osudila službenika za ubistvo iz nehata, ali je tužilaštvo uložilo žalbu i presuda je poništena — novi datum suđenja još nije određen.
Monica Cunha, čiji je 20-godišnji sin ubijen 2006., preusmerila je bol u javnu službu: postala je odbornica i najavila predkandidaturu za državnu poslanicu. „Borim se za sećanje, istinu, pravdu, reparacije i garancije neponavljanja,“ napisala je na društvenim mrežama.
U drugom slučaju, policajci umešani u smrt 17-godišnjeg Fabricia dos Santosa osuđeni su 2023. na devet godina zatvora — oslikač nade za druge porodice koje traže odgovornost.
Širi kontekst i zahtevi
Protivnici kritičnih analiza policijskih racija često ističu uspehe u hapšenjima i zapleni oružja i droge. Na primer, tokom najkrvavije racije u državi, vlasti su prijavile 117 ubijenih osumnjičenih, 113 privedenih, 118 zaplenjenih oružja i više od tone droge, uz pet poginulih policajaca. Tadašnji guverner Cláudio Castro branio je akciju nazivajući mete „narko-teroristima“, terminom koji je u regionu doživeo i međunarodnu eho-referencu.
Majke traže konkretne mere reparacije: finansijsku i zdravstvenu podršku, psihološku pomoć, imenovanje javnih prostora po žrtvama, kao i sisteme i politike usmerene na sprečavanje ponavljanja nasilja. Kako kaže Nadia dos Santos, koja je izgubila dvojicu sinova i unuka, „Država bi trebalo da ima obavezu da nam isplati reparacije. Borimo se i radimo, ali se razbolimo — potrebna su rešenja.“
Pokret majki u Riju pokazuje kako kolektivna podrška i javno delovanje mogu pretvoriti ličnu tragediju u zahtev za institucionalnom promenom, dok aktivistkinje nastavljaju da pritiskaju vlasti za priznanje, pravdu i trajne reforme.
Pomozite nam da budemo bolji.



























