Studija na malim smeđim šišmišima pokazuje da ove životinje, suočene sa teškim oštećenjima ćelija, aktiviraju mehanizme koji uklanjaju ozbiljno oštećene ćelije umesto da pokušaju da poprave DNK. Naučnici su otkrili i da šišmiši nose više kopija gena protein kinase R (PKR), što može doprineti njihovom snažnijem imunom odgovoru i dugovečnosti. Autori smatraju da ovi nalazi mogu da informišu ljudska istraživanja o starenju, imunitetu i borbi protiv tumora, ali napominju da su primene na ljude daleko i zahtevaju dodatna istraživanja.
Mogu Li Šišmiši Postati Saveznici U Borbi Protiv Raka? Novo Istraživanje Otkiva Njihove Genetske Tajne

Istraživanje na ugroženim populacijama malih smeđih šišmiša sugeriše da ove životinje imaju neobičan način odgovora na teška oštećenja ćelija — umesto pokušaja popravke DNK, aktiviraju mehanizme koji ciljano uklanjaju ozbiljno oštećene ćelije. Naučnici smatraju da takva strategija može doprineti njihovoj dugovečnosti i otpornosti na infekcije i tumore, a izučavanje ovih mehanizama može otkriti nove pravce u ljudskoj medicini.
Glavni nalazi:
U eksperimentima izvedenim na uzorcima tkiva, izlaganje smrtonosnim hemikalijama pokrenulo je ekspresiju gena povezanih sa programiranom ćelijskom smrću (apoptozom) umesto aktivacije tipičnih puteva za popravku DNK. Autori rada to opisuju kao „odricanje“ oštećenih ćelija kako bi se sprečilo dalje širenje mutacija.
"Otkrili smo bukvalnu suprotnost onome što bismo očekivali kada tretirate ćelije smrtonosnom dozom: šišmiši odmah odlučuju da uklone oštećene ćelije umesto da pokušaju da ih spasu," rekao je biolog Juan Manuel "Manny" Vazquez, docent na Penn State University i jedan od vodećih autora studije.
Analiza genoma otkrila je još jedan interesantan podatak: šišmiši imaju više kopija gena za protein kinase R (u literaturi često skraćeno PKR, ponekad netačno označavano kao PRK). Većina sisara nosi samo jednu kopiju tog gena, pa višestruke kopije kod šišmiša mogu doprineti jačem ili drugačijem imunom odgovoru.
Šta to znači za ljude? Autori ističu da su ovo osnovna istraživanja i da je primena na medicinu ljudi daleki cilj. Ipak, razumevanje kako biološki sistem prioritizuje uklanjanje opasnih ćelija i kako dodatne kopije imunog gena utiču na odgovor organizma može otvoriti nove ideje za istraživanja starenja, imunoterapije i prevencije tumora.
Studija takođe povezuje tri oblasti: prilagođavanje na patogene, dugovečnost i otpornost na rak. Elise Lauterbur, docentkinja evolucione biologije na University of Vermont i suautorka, napominje da su ta svojstva verovatno međusobno povezana kroz evolucione pritiske na životinje koje žive dugo i izlažu se velikom broju patogena.
Kontekst i očuvanje: Mali smeđi šišmiši (rod Myotis) su primer dugovečnosti u odnosu na telesnu veličinu, ali su ujedno ugroženi zbog gljivične bolesti poznate kao sindrom belog nosa. Razumevanje njihove biologije može imati i konzervacionu vrednost — bolje znanje o njihovom imunitetu može pomoći u zaštiti ugroženih populacija.
Ograničenja: Istraživanje je rađeno na uzorcima i predstavlja korak u osnovnoj biologiji; direktne terapijske primene kod ljudi zahtevaju opsežna dalja istraživanja, uključujući rad na modelima i kliničkim studijama.
Ilustracija: U studiji su pominjani primeri kao što je Fringed Myotis, vrsta proučavana uz male smeđe šišmiše, a istraživači napominju sličnosti u strategijama eliminacije oštećenih ćelija i kod drugih dugovečnih vrsta poput slonova.
Pomozite nam da budemo bolji.

























