Autorica preispituje dugotrajnu pretpostavku da je sifilis stigao u Evropu iz Amerike nakon 1492. Arheološki nalazi iz West Sussex-a, St. Pöltena i Anatolije ukazuju na promene kompatibilne sa treponematozom već u VI–XIII veku. Ikonografski prikazi (npr. "saddle nose") i pisani izvori dodatno sugerišu prisustvo venerečnog oblika među srednjovekovnim elitama. Ipak, konačna potvrda zahteva molekularne dokaze i dalja interdisciplinarna istraživanja.
Rukopisi, umetnost i kosti: dokazi da je sifilis postojao u Evropi pre Kolumba

Prihvaćena teza da je sifilis stigao u Evropu iz Amerike nakon Kolumbovog putovanja 1492. dugo je dominirala u popularnoj i naučnoj javnosti. Novi i ponovljeni nalazi iz arheologije, paleopatologije, istorije i istorije umetnosti dovode tu priču u pitanje.
Arheološki i paleopatološki dokazi
U različitim srednjovekovnim i pre–srednjovekovnim grobnicama pronađeni su skeletni ostaci sa promenama koje su tipične za treponematoze: oštećenja lobanje, klavikula, dugih kostiju i deformacije zuba. Primeri uključuju skelet mladog muškarca u okrugu West Sussex (datovan u VI vek), ostatke šestogodišnjeg deteta u St. Pöltenu (Austrija) sa deformisanim sekutićima i tinejdžera iz Anatolije sa zahvaćenom celom donjom polovinom skeleta — nalazi koji idu stotinama pa i hiljadama godina pre Kolumba.
Različiti oblici treponematoze i problem interpretacije
Važna otežavajuća okolnost je što Treponema pallidum ima više podvrsta: venerični sifilis (venerealni oblik), bejel (endemski sifilis) i yaws. Sve ostavljaju slične osteološke tragove, pa je teško razlikovati podvrste samo na osnovu kostiju. Zbog toga paleopatolozi kombinuju datum, distribuciju lezija i druge arheološke podatke pre donošenja zaključaka.
Umetnost i pisani izvori kao dopuna
Autorica iznosi i argumente iz istorije umetnosti: motivi poput karakterističnog kolapsa nosa („saddle nose“) pojavljuju se u rukopisima još od 12–14. veka, često na likovima koji simbolizuju greh, nasilje ili moralni pad. Takvi prikazi, zajedno sa pisanim svedočanstvima (npr. zapisi oko smrti kralja Edvarda IV), mogu ukazivati na prekolumbovsko prisustvo i venerečnog oblika bolesti među elitama.
Zašto su elite mogle trpeti teže oblike
Teza je da su društvene razlike u izloženosti ranijim, blagim oblicima treponematoze (koji bi mogli pružiti neku zaštitu) učinile da urbane, imućne elite — koje su bile zaštićenije u detinjstvu — budu ranjivije kada su prvi put bile izložene virulentnijim, seksualno prenosivim sojevima u odraslom dobu. To bi objasnilo zašto su u izvorima beležene ozbiljnije posledice i kongenitalni slučajevi među višim slojevima.
Ograničenja i dalje potrebe za istraživanjem
Iako arheološki i ikonografski podaci grade snažan argument, konačna potvrda zahteva molekularne dokaze — drevnu DNK (aDNA) ili specifične biomarkere — što je tehnički izazovno. Stoga je najpametnije govoriti o značajnim indicijama koje zahtevaju dalja interdisciplinarna istraživanja, a ne o apsolutnoj tvrdnji.
Zaključak: Kombinacija osteoloških nalaza, likovnih prikaza i istorijskih zapisa jak je argument za prisustvo treponematoza u Evropi pre 1492. godine, a verovatno i za postojanje venerečnog oblika među srednjovekovnim elitama. Ipak, neophodna su dodatna molekularna istraživanja kako bi se konačno razjasnilo poreklo i širenje bolesti.
Napomena: Tekst je zasnovan na radu Marylynn Salmon (The Conversation) i prilagođen za srpskog čitaoca.
Pomozite nam da budemo bolji.
























