Tim naučnika je analizirao 75 meteorita i identifikovao sedam faza kroz koje prolazi svemirski kamen prilikom ulaska u atmosferu — od prvog zagrevanja do konačnog pada fragmenata. Najveći gubitak mase događa se tokom faze vatrene kugle, kada topljenje i odvlačenje istopljenog materijala formiraju trag kapljica. Fragmentacija, često zbog prethodnih pukotina, utiče na širinu pojaseva raspršenja na tlu. Nalazi pomažu u proceni rizika od većih asteroida i scenarija vazdušnih eksplozija.
Kako Meteorit Postaje Kamen Na Zemlji: Naučnici Mapirali 7 Faza Ulaska

Studija zasnovana na posmatranju 75 meteorita koji su pali na Zemlju detaljno opisuje sedam faza kroz koje prolazi svemirski kamen dok probija atmosferu — od prvog zagrevanja visoko iznad površine do poslednjeg hlađenja i pada fragmenata. Istraživanje, koje su vodili naučnici iz SETI Institute i NASA Ames Research Center, menja uobičajenu predstavu da se čvrsti meteoriti jednostavno isparavaju pod dejstvom toplote.
Ključni nalazi
Tim predvođen Peterom Jenniskensom otkrio je da su topljenje i fragmentacija glavni procesi koji određuju gubitak mase i usporavanje meteora — ne samo isparavanje. Ove faze se javljaju na različitim visinama i utiču na veličinu, broj i mesto pada konačnih meteorita.
Sedam faza ulaska u atmosferu
Faza 1: Visoko u atmosferi kamen stvara šok talas koji zagreva okolni gas i sam objekat, pa ga vidimo kao svetlu zvezdu na nebu.
Faza 2: Ugušćenje vazduha izaziva pojačano svetlucanje; na ovom mestu se može proceniti rotacija objekta posmatranjem promena u sjaju.
Faza 3: Meteor postaje vatrena kugla. U ovoj fazi dolazi do intenzivnog topljenja i najznačajnijeg gubitka mase, jer vazdušni tok odvlači istopljeni materijal u obliku kapljica koje dalje isparavaju.
Faza 4: Na oko 60 km nadmorske visine javlja se ravnoteža topljenja; do ovog trenutka početni kamen može izgubiti i do 40% svoje mase.
Faza 5: Počinje fragmentacija — delovi se odvajaju od glavnog tela i često iskre. Istraživači smatraju da fragmentacija počinje ranije nego što se očekivalo zbog postojećih pukotina nastalih sudarima u svemiru. Fragmentacija dovodi do brzog smanjenja preostale mase i snažnog usporavanja.
Faza 6: Poslednje jake flare faze prate masovnije razbijanje; konačna disrupcija može pobacati fragmente velikim relativnim brzinama. Analize pokazuju da meteoriti teži od ~20 grama obično završe raspršeni šire i često potiču s blizu zadnje površine originalnog tela.
Faza 7: Topljenje i fragmentacija se nastavljaju, ali objekti su dovoljno usporeni da prestanu da svetle. Preostali fragmenti dobijaju tanku koričastu površinu, a vetar i uslovi pri sletanju često određuju konačno mesto pronalaska.
Značaj za odbranu planete
Razumevanje ovih procesa pomaže u predviđanju ponašanja većih, potencijalno opasnih objekata, uključujući one koji stvaraju vazdušne eksplozije (airbursts) ili ruše zgrade. Autor ističe da su i čvrsti asteroidi prečnika nekoliko desetina metara — kao 20‑metarski objekat koji je izazvao eksplo ziju nad Chelyabinskom 2013. — podložni istim fazama.
„Prvo topljenje, a zatim fragmentacija upravljaju time kako kamen gubi masu,” rekao je Peter Jenniskens iz SETI Institute i NASA Ames Research Center.
Rad je objavljen u časopisu dostavljenom na Wiley Online Library. Nalazi olakšavaju bolje modelovanje raspada, raspršivanja i potencijalne štete koju mogu izazvati ulasci većih tela u atmosferu.
Praktična posledica: Meteoriti koji dopru do tla često su zapravo snažno istopljeni i fragmentisani — paradoksalno, zato što su ti procesi smanjili brzinu i omogućili bezbedan pad preostalih komada.
Pomozite nam da budemo bolji.
























