Tri penzionera su tajno iskopavala skelet u crkvi u Volderu za koji su verovali da bi mogao pripadati grofu D'Artanjanu. Otkriće je procurelo, grad Maastricht je preuzeo slučaj, a arheolog Wim Dijkman optužen je za nestručno iskopavanje i zadržavanje ostataka. Genetske i biohemijske analize su u toku; crkva planira muzej i turističke ture ukoliko se identitet potvrdi.
Kako je potraga za grofom D’Artanjanom prešla iz euforije u skandal: tajni iskop, otkriven skelet i hapšenje u Maastrichtu

Jos Valke pamti prašinu. Dizala se oko oltara dok je kružna testera seckala fugne između pločica. Zatim se širila po lađi i taložila na klupama. Valke, đakon crkve Svetog Petra i Pavla na obodu holandskog Maastrichta, znao je da, ako on i njegovi saborci žele da sačuvaju iskopavanje u tajnosti, moraju odmah počistiti nered.
Otkriće u tajnosti
Tokom nekoliko nedelja trojica penzionera – Jos Valke (65), Wim Dijkman (72), tihi arheolog i bivši kustos za arheologiju grada, i Thomas Samek (67), bivši nemački hitni lekar i re-enakter – uz pomoć detektora metala tajno su tragali za posmrtnim ostacima grofa D'Artanjana, francuskog vojnika koji je poslužio kao predložak za junaka u romanu Aleksandra Dime Tri musketara. Crkva u Volderu, danas gradsko predgrađe Maastrichta, dugo se pominjala među stručnjacima kao moguće mesto sahrane: d'Artanjan je poginuo kod Maastrichta 1673. tokom opsade u Francusko-holandskom ratu.
Radove su obavljali brzo i diskretno, između krštenja i nedeljnih misa. Krajem januara iz zemlje je virila lubanja, a tri nedelje kasnije izronio je kompletan skelet, pored novčića koji datira iz tog perioda. Trenutna euforija pretočila se u snove o naučnoj potvrdi i turističkom bumu koji bi pomogao osiromašenoj crkvi.
Ko je bio grof D'Artanjan?
Charles de Batz de Castelmore, poznat kao grof D'Artanjan, rođen je oko 1613. Na dvoru Luja XIII i kasnije Luja XIV napredovao je u redovima musketeera i poginuo je u blizini Maastrichta sredinom 17. veka. Sećanje na njega sačuvao je Gatien de Courtilz de Sandras u knjizi Memoari gospodina D'Artanjana (1700), a potom ga je kao mitskog junaka dodatno učvrstio Aleksandar Dima u svom romanu.
Kako je sve pošlo po zlu
Tajna iskopavanja nije dugo ostala tajna. Kada su televizijske kamere i novinari počeli da pristizu, grad Maastricht je reagovao i preuzeo kontrolu nad slučajem. Gilbert Soeters, novi šef gradskog odseka za kulturno nasleđe, poslao je timu obimne zahteve i naredio „politiku nulte tolerancije“ na neovlašćene radove u crkvi. Zvanični tim je sredinom marta dovršio iskop, a ostatke prevezao u laboratoriju na Saxion University of Applied Sciences u Dejventeru; neke uzorke su poslali i u Minhen.
U međuvremenu su se pojavile optužbe da je inicijalno iskopavanje bilo nestručno: navodi su uključivali stajanje u jami, rukovanje kostima bez adekvatne zaštite i čuvanje uzoraka u neadekvatnim posudama. Dijkman je zatim uhapšen nakon što je odbio da preda neke ostatke policiji, optužen za zadržavanje kostiju – istraga je i dalje u toku.
„Mislio sam da smo sve radili čisto i savršeno, ali mislim da ga je uhvatila neka groznica, jer je ovo bio njegov trenutak,“ kaže Valke o Dijkmanu.
Analize i sporna otkrića
Maastricht je angažovao Maarten Larmuseau, istaknutog genetskog genealoga sa KU Leuven, da radi na genetskoj analizi. Dodatno, analiza kolagena u uzorcima kosti navodno je pokazala visok unos morske ribe u ishrani pokojnika, što neki istoričari smatraju neuobičajenim za d'Artanjana koji je vodio pretežno kopneni život; drugi, uključujući Odile Bordaz, smatraju da bi status i putovanja mogla objasniti takav jelovnik.
Rezultati genetskih ispitivanja i datiranja očekuju se kasnije tokom godine, a konačan zaključak o identitetu skeleta još nije donet.
Posledice i lokalni planovi
Dok istraga traje, crkva Svetog Petra i Pavla već planira kako iskoristiti potencijalno otkriće: muzej u prostoru uklonjenih klupa, gradske ture i druge turističke aktivnosti. Jos Valke otvoreno kaže da bi potvrda identiteta bila „spas“ za popravku krova i finansijsko stanje crkve; ako se pokaže da skelet nije d'Artanjan, crkva će tražiti druge izvore finansiranja.
Slučaj je izazvao i širu debatu o arheološkoj etici, procedurama i odnosu između amaterskog entuzijazma i profesionalnih standarda. Za sve uključene – Valkea, Dijkmana i Sameka – trenutna situacija je trijumf koji je prerastao u pravni i javni spor.
Šta sledi
Konačne zaključke očekuju naučne analize u Dejventeru, Minhenu i Leuvenu. Bez obzira na ishod, događaj je otvorio pitanje kako se tretiraju istorijski ostaci, kome pripadaju i kako mala lokalna zajednica može balansirati između očuvanja nasleđa i ekonomskih potreba.
Pomozite nam da budemo bolji.
























