Američki naučnici iz Gladstone Instituta otkrili su da se u uslovima smanjenog kiseonika crvena krvna zrnca ponašaju kao "sunđeri za glukozu", što može doprineti nižoj učestalosti dijabetesa kod stanovnika velikih visina. Studija objavljena u Cell Metabolism pokazuje da adaptacija eritrocita istovremeno poboljšava isporuku kiseonika i snižava nivo šećera u krvi. Eksperimenti na miševima potvrdili su pad šećera pri hipoksiji, a autori naglašavaju potencijal za nove terapije i potrebu za daljim istraživanjima.
Kako život na velikim visinama štiti od dijabetesa — crvena krvna zrnca kao „sunđeri za glukozu”

Tim američkih naučnika razotkrio je mehanizam zbog kojeg ljudi koji žive na velikim nadmorskim visinama ređe razvijaju dijabetes: u uslovima smanjenog kiseonika crvena krvna zrnca (eritrociti) deluju poput „sunđera za glukozu” i tako doprinose smanjenju nivoa šećera u krvi.
Šta su istraživači otkrili?
Rad Gladstone Instituta, objavljen u časopisu Cell Metabolism u februaru, pokazuje da se eritrociti prilagođavaju hipoksiji (smanjenom nivou kiseonika) na način koji im omogućava efikasniju isporuku kiseonika do tkiva, a kao "povoljan sporedni efekat" veća potrošnja glukoze u tim ćelijama snižava nivo šećera u krvi.
„Crvena krvna zrnca predstavljaju skriveni segment metabolizma glukoze koji do sada nije bio prepoznat”, rekla je Isha Jain, istraživačica u Gladstone Institutu i profesorka biohemije na UC San Francisco.
Podaci iz laboratorije
Istraživači su prethodno primetili da miševi izloženi vazduhu sa smanjenim sadržajem kiseonika imaju "dramatično" niže nivoe šećera u krvi. Nova studija osvetljava procese u eritrocitima koji stoje iza tog efekta i pokazuje da promene u metabolizmu crvenih krvnih zrnaca mogu značajno uticati na sistemsku kontrolu glukoze.
Šta to znači za ljude sa dijabetesom?
Iako nalazi otvaraju perspektivu za nove terapeutske pristupe koji bi mogli da ciljaju metabolizam eritrocita, autori ističu da preseljenje na velike visine nije univerzalno rešenje zbog rizika i zdravstvenih komplikacija povezanih sa hipoksijom. Kao bezbednija i pristupačnija alternativa, napominju se ranija istraživanja koja pokazuju da visokointenzivni fizički trening može poboljšati kontrolu šećera u krvi i delimično imitirati neke efekte hipoksije.
Zaključak tima je da su ovo rana, ali perspektivna otkrića: potrebno je više istraživanja da bi se razumelo kako se ovi mehanizmi mogu bezbedno i efikasno iskoristiti u terapiji za ljude sa ili u riziku od tipa 2 dijabetesa.
Pomozite nam da budemo bolji.




























