Ronilac Derk Remmers u maju je snimio rijedak podvodni susret sa odraslom velikom bijelom ajkulom oko 80 km od Sicilije dok je uklanjao napuštene mreže. Video je prvi poznati podvodni zapis odraslog mužjaka u Sredozemlju i potvrđuje prisustvo vrste uprkos velikom padu broja jedinki. Genetska istraživanja pokazuju da je sredozemna populacija izolovana oko 3,2 miliona godina i posebno ranjiva, a stručnjaci upozoravaju na potrebu snažnije zaštite i sistematskog praćenja.
Prvi Podvodni Snimak Odraslog Mužjaka Velike Bijele Ajkule U Sredozemlju
While removing abandoned fishing nets from a submerged shipwreck, divers recently spotted a great white shark swimming through the Mediterranean Sea.Derk Remmers / Ghost Diving / Healthy Seas
Polovina maja, oko 80 km (50 milja) od obale u Sicilijskom tjesnacu, ronilac Derk Remmers iznenada je naišao na odraslu veliku bijelu ajkulu. Remmers je tog dana ronio u misiji uklanjanja napuštenih ribarskih mreža i nalazio se na približno 61 m (200 ft) dubine kada je, oko tri minute nakon početka zarona, iz tamnih voda izronila ajkula duga oko 4 m (13 ft).
Sa srcem koje mu je ubrzano tuklo, Remmers je uspio upaliti kameru; video prikazuje ajkulu kako prolazi na udaljenosti koju je ronilac procijenio na oko 2,7 m (9 ft) prije nego što je odplivala u plavetnilo. Ovaj zapis se smatra prvim podvodnim videom odraslog mužjaka velike bijele ajkule iz Sredozemnog mora.
„Prva pomisao bila mi je: ‘Moram upaliti kameru ili mi niko neće vjerovati.’ Osjećao sam kako mi se prsti jako tresu,” kaže Remmers. „Ajkula je samo prolazila i činilo se podjednako iznenađenom susretom kao i mi.”
Zašto je snimak važan?
Video je vrijedan dokaz postojanja jedne od, kako istraživači navode, 'duhovnih populacija' velikih bijelih u prometnim i umjerenim vodama Sredozemlja. Iako su velike bijele nekada bile češće, njihov broj je u poslednjih nekoliko decenija drastično opao zbog gubitka staništa, slučajnog zaplitanja u ribarske mreže (bycatch), surovih ribarskih praksi i konkurencije sa komercijalnim ribolovom.
Genetika i ranjivost populacije
Studija Univerziteta u Bolonji (2020) pokazala je da su sredozemne velike bijele genetski odvojena populacija, izolovana približno 3,2 miliona godina (od pliocena). Analiza mitohondrijske DNK ostataka iz proteklih 200 godina otkriva da su ove ajkule genetski bliže pacifičkim nego atlantskim populacijama, što sugeriše drevne migracije kroz stare oceanské prolaze.
Zbog niske genetske raznolikosti, ova populacija je posebno ranjiva na promjene u okruženju i ljudske pritiske — manje je sposobna brzo se prilagoditi novim prijetnjama.
Istorija, lov i zaštita
Zapisi o ajkulama u Sredozemlju postoje hiljadama godina (npr. murali u Pompejima), a prvi poznati opis velike bijele potiče iz 1554. godine od francuskog liječnika Guillauma Rondeleta. U 19. i početkom 20. stoljeća velike bijele su bile aktivno lovljene; između 1872. i 1905. austrijska vlast je nudila nagrade za ulov, a 1906. je u Jadranu ulovljena ženka duga skoro 5,5 m (poznata kao 'Carlotta'), danas izložena u Prirodnjačkom muzeju u Trstu.
The site of this shipwreck lies in the Straight of Sicily, a region thought to be one of the last remaining nurseries for Mediterranean great white sharks.Credit Derk Remmers/Ghost Diving/Healthy Seas
Danas su velike bijele u Sredozemlju zaštićene i njihovo je hvatanje zabranjeno prema međunarodnim sporazumima, ali u praksi se ilegalni ulovi i izlaganje u ribljim pijacama u nekim sjevernoafričkim zemljama i dalje dešava.
Stanje populacije i naučna saznanja
Međunarodna unija za zaštitu prirode (IUCN) globalno klasifikuje velike bijele kao ranjivu vrstu, dok je sredozemna populacija označena kao Kritično Ugrožena. Studija iz 2019. procijenila je pad od oko 61% od druge polovine 20. vijeka. Stručnjaci poput Alessandra De Maddalene procjenjuju da u Sredozemlju danas najvjerovatnije ostaje svega nekoliko stotina jedinki, a pad tokom proteklog stoljeća mogao bi biti i preko 90%.
Zbirke podataka su ograničene: De Maddalena vodi privatnu Italijansku bazu podataka o velikim bijelim ajkulama sa više od 700 zapisa (od srednjeg vijeka do danas), ali nijedan regionalni program masovnog označavanja GPS trakera i foto-identifikacije koji bi dao tačnu procjenu populacije ne postoji.
Ključne zone i mjere zaštite
Sicilijski tjesnac (između Sicilije, Tunisa i Libije) smatra se važnim područjem za vrste — potencijalnim 'vazduhom za uzgajanje' (nursery) za velike bijele. Istočni Jadran (posebno obale Hrvatske) i Zaliv Edremit u Turskoj takođe se navode kao važna područja.
Udruženja i istraživači pozivaju na strožu primjenu postojećih zakona, zabranu rizičnih ribarskih tehnika kao što su longline udice i testiranje preventivnih mjera (npr. LIFE PROMETHEUS projekat koji isprobava elektromagnetne odvraćajuće uređaje za ribarski pribor).
„Poboljšanje znanja o ključnim staništima, identifikacija glavnih hot-spotova i razjašnjenje ponašanja vrste znatno bi olakšali efikasnost zaštite i buduće istraživačke napore,” kaže Carlo Cattano iz Stazione Zoologica Anton Dohrn.
Iako snimak Remmersove ajkule nosi simbol nade i potvrdu prisustva vrste, istraživači upozoravaju da je potrebno hitno organizovati koordinisane napore za praćenje i zaštitu kako bi se populacija spasila od mogućeg izumiranja.
Pomozite nam da budemo bolji.
