Studija Clodagh Murphy sa Leiden University otkriva da su muški sekretari, među kojima ističemo Francisa Walsinghama, često dopisivali i pojačavali emotivne ispade u pismima Elizabete I. Analiza nacrta, naročito pisma iz maja 1584. namenjenog grofu od Shrewsburyja, pokazuje da su izmene koristile iste formulacije kao Walsinghamovi spisi. Autorica zaključuje da je "bes" ponekad bio retorička strategija sekretara, dok je Elizabeta koristila emociju kao instrument u diplomatske svrhe.
Sekretari su stvorili „bes“ Elizabete I — kako su pisari oblikovali njenu reputaciju

Nova studija doktorandkinje Clodagh Murphy sa Leiden University preispituje dugo uspostavljeni prikaz Elizabete I kao vladarke sklone emotivnim ispadima. Analiza više nacrta i rukopisa ukazuje da su muški sekretari, naročito Francis Walsingham, ponekad dopisivali i pojačavali izraze besa u kraljičinim pismima kako bi ostvarili politički i diplomatski cilj.
Glavni nalazi
Elizabeta je po smrti ostavila više od 3.000 pisama, od kojih je oko stotinu napisano njenom rukom. Većina dopisivanja obavljana je preko pisara i sekretara, koji su u nekim slučajevima dodavali pasuse ili menjali formulacije. Murphy je pratila niz skica i nacrta pisama i pronašla da izmene u nekim porukama odgovaraju stilskim i frazeološkim obrascima koji se pojavljuju u Walsinghamovim vlastitim spisima.
Primer: pismo iz maja 1584.
U jednom važnom primeru, pismo iz maja 1584. namenjeno grofu od Shrewsburyja — za koje se znalo da će ga čitati Mary, Queen of Scots dok je bila u pritvoru — pokazuje znatne intervencije u Walsinghamovom rukopisu. Originalni nacrt, koji je verovatno sadržao kraljičin doprinos, bio je blaži; konačna verzija sadrži oštrije kritike prema Mary i njenom sinu Jamesu VI, sa formulacijama identičnim onima u Walsinghamovim zabeleškama.
"Walsinghamova konstrukcija 'besne' Elizabete imala je cilj da Mary jasno stavi do znanja da neće uspeti u pregovorima ako se ne prilagodi engleskoj vladi."
Murphy zaključuje da su takve intervencije bile namerne: cilj je bio demonstracija odlučnosti i zastrašivanje kako bi se osujetile katoličke konspiracije i ojačao engleski politički položaj.
Šira istorijska perspektiva
Istoričari, poput Anne Whitelock, ističu da je tadašnji društveni kontekst — u kojem su žene često smatrane vođenima emocijama — doprineo tome da muški pisari naglašavaju Elizabetinu "emocionalnu" stranu. Murphy ipak naglašava da je sama Elizabeta vešto koristila emocije kao diplomatsko sredstvo, ali često u saradnji sa savetnicima koji su ih instrumentalizovali.
Zaključak: Studija ne umanjuje Elizabetinu političku sposobnost, već pokazuje kako pisari i sekretari oblikuju javne poruke monarha. Rezultat je složeniji i manje mizogini prikaz: deo "besne" Elizabete može se objasniti uredničkim intervencijama koje su služile političkim interesima.
Pomozite nam da budemo bolji.



























