Mejnovi podvodni travnjaci opadaju zbog obalne izgradnje, unosa hranljivih materija i klimatskih promena, što ugrožava morske ekosisteme i obalske zajednice. Globalno je od kraja 19. veka do ranih 2000-ih izgubljeno oko 29% travnatih površina, a 2019–2024. dodatnih ~4%. Projekti restauracije u Casco Bay i Great Salt Bay, kao i 30-godišnji uspeh u Virdžiniji (više od 12.000 acres, ≈4.856 ha), pokazuju da oporavak funkcioniše kada se poboljšaju uslovi, izaberu prave lokacije i osigura dugoročni rad.
Virdžinija obnovila 12.000 acres eelgrassa (≈4.856 ha) — može li Mejnu da zaustavi opadanje morskih trava?

Livade morskih trava duž obale Mejna sve više opadaju i prorređuju se — trend koji nije izolovan već je deo globalnog, decenijama dugog gubitka podvodnih travnjaka. Za to se najčešće krive obalna izgradnja i ljudske aktivnosti, unos hranljivih materija i klimatske promene.
Zašto je pad morskih trava važan?
Morske trave služe kao rasadnici za mlade morske vrste i imaju ključnu ulogu za obalske zajednice: poboljšavaju kvalitet vode, skladište ugljenik, stabilizuju obale, smanjuju eroziju i ublažavaju udarne talase oluja. Njihov nestanak direktno ugrožava i biologiju zaliva i način života ljudi koji zavise od zdravog priobalnog ekosistema.
Opseg gubitaka
Naučnici procenjuju da je između kraja 1800-ih i ranih 2000-ih svet izgubio oko 29% poznatih površina morskih trava. Novija analiza satelitskih snimaka pokazuje dodatni pad od oko 4% u periodu 2019–2024. Mapiranje koje je sproveo Maine Department of Environmental Protection pokazuje da su neki delovi mejnske obale izgubili više od polovine svoje travnate površine u poslednje dve decenije.
Nade i primeri uspeha
Postoji i razlog za optimizam: morske trave se mogu brzo oporaviti kada su uslovi povoljni, a ljudi sve više interveniraju kroz restauracione projekte. U Mejnu su pokrenuti programi u zalivu Casco i u Great Salt Bay na reci Damaricotta, gde naučnici prate preostale travnjake, mere uslove okoline i eksperimentišu sa setvom iz zdravih populacija.
Jedan od najdužih i najuspešnijih projekata dešava se u zalivu Chesapeake i priobalnim lagunama Virdžinije i Merilenda. Istraživači iz Virginia Institute of Marine Science (VIMS) razvili su metodu prikupljanja i širenja semena eelgrassa i tokom skoro 30 godina pomogli da se obnovi više od 12.000 acres (oko 4.856 hektara) u priobalnim lagunama.
"Ovo su biljke. One trebaju svetlost da dopre do dna," rekao je Chris Patrick, docent na College of William & Mary i rukovodilac programa mapiranja vodenih biljaka u zalivu Chesapeake.
Šta zaista pomaže pri obnovi?
Patrick i drugi stručnjaci ističu nekoliko ključnih stvari:
- Pravi izbor lokacije: Uspešne, etablirane livade često opstaju i u lošijim uslovima nego što su potrebni za uspostavljanje novih nasada — zato je odabir lokacije presudan.
- Poboljšanje prozirnosti vode: Najčešće najefikasnija mera — uključuje modernizaciju postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, unapređenje septičkih sistema i smanjenje otjecanja đubriva i stajnjaka sa poljoprivrednih površina.
- Dugoročan angažman: Restauracija zahteva godine posvećenog rada; prve faze često donose izazove i neuspehe, pa nije realno očekivati rezultate preko noći.
- Sejanje semena kao alat: Setva nije čarobni metak, ali je efikasan pristup kada su uslovi adekvatni, a populacija je lokalno izumrla.
U Mejnu, kombinacija monitoring-a, lokalnih eksperimenata sa setvom i napora za smanjenje izvora zagađenja daje osnovu za potencijalno oporavak. Ključ je u koordinaciji nauke, nevladinih organizacija, lokalnih zajednica i državnih agencija, te u dugoročnom ulaganju u poboljšanje kvaliteta vode i upravljanje obalom.
Fotografija: Volonteri i istraživači su na Schiller Coastal Studies Center u Harpswellu 7. avgusta 2026. skupljali reproduktivne delove eelgrassa (spathes) koje su potom stavljene u rezervoare da bi iz njih ispalo seme za istraživanja i moguće presadnice.
Pomozite nam da budemo bolji.

























