Rat Iran–Izrael i iranski udari na države Zaliva pokrenuli su snažne rizike za bezbednost i ekonomiju regiona. Više od 2.000 projektila je pogodilo zalivske zemlje, dok je oko 40% iranskih udara bilo usmereno ka Izraelu. Iako SAD i saveznici vrše pritisak da se arapske države uključe, mnoge vlade u Zalivu odbijaju eskalaciju zbog dugoročnih posledica, pre svega rizika po vode, energetsku infrastrukturu i odnose sa susedima.
Zašto se zalivske države odupiru pritisku da uđu u rat protiv Irana

Otkako je izbio sukob između Irana i Izraela, države Zaliva našle su se pod konstantnim udarima iranskih projektila i dronova. Lideri u regionu suočeni su s teškim izborom: da razljute svog najbližeg vojno-političkog saveznika i obezbeđivača bezbednosti ili da rizikuju zaoštravanje odnosa sa moćnim susedom s kojim će morati da žive i nakon okončanja borbi.
Konfliktna dinamika i pritisci
Iranske Revolucionarne garde su priznale da je oko 40% njihovog borbenog potencijala bilo usmereno ka Izraelu, dok je većina lansiranih projektila i dronova pogodila arapske države u Zalivu — ukupno više od 2.000 projektila od početka sukoba. Te udare obe strane koriste i u strateške svrhe: Teheran nastoji da udalji zalivske države od Vašingtona, dok SAD i Izrael koriste napade kao politički argument za uključivanje arapskih saveznika u kontranapade.
Zašto Zaliv ne želi eskalaciju
Zvaničnici iz emirata i drugih zalivskih država stalno ponavljaju da ne žele da se priključe ovom ratu. Ključni razlozi su dugoročne bezbednosne posledice, ekonomski rizici i geopolitička realnost — Iran ostaje sused i odnosi će se kad-tad morati normalizovati. "Na kraju krajeva, vi ste susedi", rekao je jedan zvaničnik UAE za CNN, naglašavajući potrebu za obazrivošću u odlukama koje imaju trajne posledice.
Opcije na stolu i balansiranje interesa
Analitičari navode nekoliko koraka koje države Zaliva mogu preduzeti: najbezbolnija opcija je podrška kroz otvaranje vazdušnog prostora i baza za američke operacije, dok agresivniji pristupi podrazumevaju udare na lansirne položaje ili infrastrukturu — što bi već bilo značajnije ulaganje u konflikt. Mnogi u regionu smatraju da bi bilo kakva veća eskalacija imala za cilj obnavljanje odvraćanja, dok su SAD i Izrael, prema ocenama stručnjaka, više fokusirani na degradaciju iranskih vojnih kapaciteta.
Rizik po civilnu infrastrukturu i ekonomija
Poseban strah u Zalivu izaziva mogućnost napada na kritičnu civilnu infrastrukturu, pre svega postrojenja za desalinizaciju. Pustinjske države Zaliva proizvode otprilike polovinu svetskog kapaciteta za desalinizaciju, pa bi oštećenje takvih objekata moglo izazvati ozbiljnu humanitarnu i logističku krizu. Već su zabeleženi udari na desalinizacione pogone — napad na pogon na iranskom ostrvu Qeshm i iranska odmazda protiv objekta u Bahreinu su podigli uzbunu.
Sve to utiče i na globalne tokove energije: saobraćaj kroz Hormuški moreuz skoro je stao, dovodeći u pitanje oko petine svetske naftne ponude i izazivajući nagle skokove cena goriva. QatarEnergy je privremeno obustavio proizvodnju LNG-a posle napada na svoje objekte, a analitičari upozoravaju da narušavanje izvoza iz Zaliva može podići cenu barela i do oko 150 dolara ukoliko se sukob nastavi.
Političke tenzije i regionalni kalkulus
Pod pritiskom su i međunarodni savezi: Republike senator Lindsey Graham otvoreno je pozivao zalivske partnere na učešće, dok su regionalni lideri uglavnom izbegavali javne konfrontacije. Neki uticajni akteri u regionu, uključujući biznismene i savetnike, jasno su izrazili nezadovoljstvo što su o važnim odlukama bili uskraćeni za konsultacije.
Uprkos pritisku i ekonomskim posledicama, vlade Zaliva zasad nastoje da balansiraju između podrške saveznicima i očuvanja sopstvene bezbednosti i stabilnosti. Kako je istakao lokalni stručnjak: nečinjenje takođe nosi rizik — pitanje je koliko dugo region može da podnosi udare bez ozbiljnog odgovora.
Izvori: CNN, izjave regionalnih zvaničnika i stručnjaka za bezbednost.
Pomozite nam da budemo bolji.


































