Više od 13.000 tražilaca azila u SAD suočilo se s nalozima za deportaciju u tzv. „sigurne treće zemlje“ poput Hondurasa, Ekvadora i Ugande, iako većina nema veze s tim državama. Stvarna deportacija je do sada retka — manje od 100 zabeleženih slučajeva prema praćenjima organizacija. DHS tvrdi da su sporazumi zakoniti i pomažu u smanjenju zaostatka od oko 2 miliona zahteva, ali pravne prepreke, logistika i ograničeni bilateralni kapaciteti otežavaju sprovođenje.
Više od 13.000 Tražilaca Azila Naređeno U 'Treće' Zemlje — Mnogi Zapeli U Limbu

Više od 13.000 ljudi koji su legalno boravili u SAD dok su čekali odluke o azilu dobili su naloge za deportaciju u tzv. „sigurne treće zemlje“ — često u države s kojima nemaju nikakve veze, poput Hondurasa, Ekvadora ili Ugande, pokazuje analiza nevladine organizacije Mobile Pathways.
Među njima su priče s jakim emotivnim nabojem: afganistanski muškarac koji je pobegao od talibana i potražio utočište u severnom delu Njujorka, a kome su naložili slanje u Ugandu; kubanska žena uhapšena nakon manje saobraćajne nezgode u Teksasu kojoj je rečeno da će biti poslata u Ekvador; i žena iz Gvatemale koja tvrdi da je silovana i kojoj je u sudu rečeno da bi mogla biti poslana u Ekvador, Honduras ili čak Ugandu — zemlje za koje nikada ranije nije čula.
Kako funkcionišu nalozi za "treće zemlje"
Od oktobarske presude Odbora za imigracione žalbe (Board of Immigration Appeals) došlo je do širenja prakse po kojoj ICE podnosi takozvane „pretermissions“ — poteze koji prekidaju azilni postupak i omogućavaju premeštanje osobe u ostvarenu partnersku zemlju kroz Asylum Cooperative Agreements (ACA).
"Cilj ove administracije je da unese strah u ljude. To je primarna stvar," kaže Cassandra Charles iz National Immigration Law Center.
Prema praćenju organizacija Refugees International i Human Rights First (program Third Country Deportation Watch), stvarne deportacije su do sada retke — manje od 100 zabeleženih slučajeva — iako su nalozi izrečeni za više od 13.000 ljudi. DHS u saopštenju opisuje ACA kao "zakonite bilateralne aranžmane" kojima se tražiocima azila pruža mogućnost da zatraže zaštitu u partnerskim državama, dok agencija ističe potrebu da smanji backlog od oko 2 miliona nerešenih slučajeva.
Zašto malo ko zaista bude deportovan
Problem je praktičan i pravni: međunarodni sporazumi često imaju ograničenja (npr. Honduras prema jednom sporazumu prima samo 10 osoba mesečno tokom 24 meseca), pravne tužbe i logistika (nedostatak letova, troškovi skupih pojedinačnih transfera) onemogućavaju brzo sprovođenje naloga. Dodatno, deo ljudi naravno ne govori jezik zemlje u koju su naloženi, pa su nalozi ponekad potpuno neodgovarajući.
U martu su visoki ICE pravnici navodno poslali mejl poljima advokata u DHS-u da privremeno obustave podnošenje novih pretermissions; razlog nije javno objašnjen. Ipak, ranije izrečeni nalozi i dalje se sprovode i ostavljaju hiljade ljudi bez dozvole za rad, u pritvoru ili u pravnom limbu.
Zaključak
Proces ostavlja tražioce azila u dubokoj neizvesnosti: bez prava na rad, često u strahu od nagle deportacije u zemlju koju ne poznaju i bez mogućnosti da iznesu svoj slučaj pred sudom. Pravne organizacije i advokati upozoravaju da takva taktika može imati cilj da odvrati ljude od nastavka postupaka, dok vlasti ističu zakonitost mera i potrebu da se reši masovni backlog.
Izveštaj baziran na podacima Mobile Pathways i praćenju Third Country Deportation Watch; doprinosi Associated Pressa.
Pomozite nam da budemo bolji.



























