Tim istraživača koji je proučavao Shumagin Gap na Aljasci otkrio je da plitki deo rasjeda nema dovoljno visokopritisnih fluida da bi objasnio njegovo postepeno klizanje. Umesto toga, stabilnost verovatno potiče iz kombinacije hrapavosti rasjedne površine, varijacija u čvrstoći stena i lokalnih puteva za oticanje fluida. Nalazi pozivaju na preispitivanje modela koji fluid smatraju glavnim faktorom i naglašavaju potrebu za više podataka sa mora radi preciznije procene rizika od zemljotresa i cunamija.
Tihi rasjed na Aljasci nema očekivane tečnosti — šta to menja u proceni rizika od zemljotresa i cunamija

Nisu svi rasjedi isti: neki se naglo lome i stvaraju snažne zemljotrese, dok se drugi pomeraju postepeno i „puze” bez dramatičnih udara. Decenijama je vodeća hipoteza glasila da su upravo fluida pod visokim pritiskom duž rasjeda ona koja ga «podmazuju» i dopuštaju tiho klizanje. Nova studija iz oblasti Shumagin Gap na Aljasci dovodi tu pretpostavku u pitanje.
Proučavanje i ključni nalazi
Tim istraživača snimio je oko 75 milja (120 km) morskog dna iznad Shumagin Gapa, tihe deonice subdukcione zone Alaska–Aleut. Koristeći morsko elektromagnetno snimanje, mapirali su provodljivost stena — metod posebno osetljiv na prisustvo slane vode i fluida.
Rezultati su pokazali da plitki deo rasjeda ima malo otvorenih pora u kojima bi se mogli nalaziti fluida dovoljno pod visokim pritiskom da bi objasnili puzanje. Fluidi koji postoje su pod otprilike normalnim pritiskom. Površina rasjeda je hrapava i neravna, a gornja ploča deluje kao mozaik jačih i slabijih stena uz moguće kanale kroz koje se fluidi mogu oticati.
Šta to znači
Drugim rečima, Shumagin Gap nije «tih» zbog obilja visokopritisnih fluida. Stabilnost te deonice verovatnije je rezultat kombinacije faktora: hrapavosti rasjedne površine, promenljive mehaničke čvrstoće stena i lokalnih puteva za odvod fluida. To znači da modeli koji nameću fluidni pritisak kao primarni kontrolor ponašanja subdukcijskih zona možda nisu univerzalno primenljivi.
Posledice za procenu opasnosti
Razumevanje mehanizama puzanja važan je deo procene rizika od velikih zemljotresa i cunamija. Plitko klizanje duž rovova može da pomeri morsko dno i pokrene razorne cunamije — primeri iz Aljaske iz 1946., 1957. i 1964. pokazali su da udaljene obale, uključujući Havaje i Kaliforniju, mogu biti pogođene.
Zaključak istraživanja je poziv naučnoj zajednici na prikupljanje više i kvalitetnijih podataka sa mora i na revidiranje modela koji previše oslanjaju na ulogu visokopritisnih fluida. Precizniji modeli pomoći će u realnijoj proceni opasnosti i boljem planiranju zaštite obalnih zajednica širom sveta.
Autori i finansiranje: Studiju su sproveli istraživači iz više institucija; istraživanje je finansirala Nacionalna naučna fondacija (NSF) kroz grantove OCE-1654652 i OCE-1654619.
Pomozite nam da budemo bolji.




























