U ekvadorskom gradu Piñas veliki broj ljudi ima Laronov sindrom, retku mutaciju koja smanjuje nivo IGF-1 i ograničava rast. Dugoročna studija pokazala je znatno nižu učestalost dijabetesa i raka među obolelima, zbog čega naučnici istražuju molekulske mehanizme zaštite. Cilj je pronaći načine da se taj zaštitni efekat reprodukuje lekovima ili promenama u ishrani, ali su potrebna dodatna istraživanja i kliničke potvrde.
Kako Laronov Sindrom U Ekvadoru Pomaže Naučnicima Da Razumeju Prevenciju Raka

U dolini Anda, u južnom Ekvadoru, mali grad Piñas i njegove okoline izdvajaju se po neobičnoj pojavi: veći broj stanovnika ima Laronov sindrom — retku genetsku mutaciju koja onemogućava normalno dejstvo hormona rasta i uglavnom ograničava visinu na oko 1,2 m.
Život u zajednici i lične priče
Sestre bliznakinje María Luísa Romero i María del Cisne žive s tim stanjem i kažu da im je uzajamna podrška bila presudna. Život sa sindromom donosi izazove, od svakodnevne prilagodbe do suočavanja sa predrasudama kada se izdvoje iz svoje sredine.
„Uvek smo jake, udružimo snage i jedna brani drugu“, kažu sestre.
Zašto naučnike zanima Laronov sindrom?
Istraživanja sprovedena tokom nekoliko decenija ukazala su na neočekivanu prednost: oboleli od Laronovog sindroma imaju znatno nižu učestalost raka i dijabetesa u odnosu na ljude iz iste sredine normalne visine. Endokrinolog dr Jaime Guevara i tim su tokom 22 godine pratili oko 100 osoba sa Laronovim sindromom i približno 1.600 njihovih rođaka.
U tom periodu istraživači nisu registrovali nijedan slučaj dijabetesa kod pacijenata sa sindromom, a zabeležen je samo jedan slučaj nefatalnog raka. Među osobama normalne visine, 5% je razvilo dijabetes, a 17% je obolelo od raka.
Molekularna hipoteza
Laronov sindrom nastaje zbog mutacije receptora za hormon rasta u jetri, što dovodi do nedostatka hormona Insulin-like Growth Factor 1 (IGF-1). Tim dr Guevare i saradnici smatraju da niži nivoi IGF-1 smanjuju otpornost ćelija na prirodni proces odumiranja (apoptozu), pa bi to moglo objasniti manju učestalost tumora kod obolelih.
Ipak, to nije konačan odgovor: profesor Zvi Laron, koji je mutaciju opisao pre oko 60 godina, ukazuje da nivoi IGF-1 verovatno objašnjavaju veliki, ali ne i ceo efekat, posebno zato što su i neki pacijenti koji su primali IGF-1 u detinjstvu takođe retko razvili rak.
Gde se iščezava razlika i šta sledi?
Da bi se razjasnio potpuni mehanizam, sprovode se laboratorijske studije i eksperimenti na miševima i svinjama, kao i genetske analize koje prate varijante mutacije među populacijama. Cilj istraživača je da razumeju kako reprodukovati zaštitni efekat — bilo lekovima, dijetetskim intervencijama ili novim terapijama — kako bi koristi imale i osobe bez Laronovog sindroma.
Realnost za obolele
Sve dok se ne razviju sigurne i efikasne terapije, Laronovi pacijenti ostaju suočeni s praktičnim i emotivnim problemima. Lek Increlex može pomoći rastu ako se primeni u detinjstvu, ali je skup, ograničen uzrastom (2–18 godina) i može imati ozbiljne nuspojave. Cena i dostupnost dodatno otežavaju pristup tretmanu u manjim zajednicama.
Važno je napomenuti da ni nizak nivo IGF-1 ne znači potpuna imunost: María del Cisne je pre dve godine dijagnostikovana rakom debelog creva i lečena je operacijom i hemioterapijom. To iskustvo podseća zajednicu da je potrebno voditi računa o zdravlju — ishrani, fizičkoj aktivnosti i redovnim pregledima.
Značaj za nauku i ljudsku zajednicu
Iako su potrebna dodatna istraživanja, rad koji se izvodi u Piñasu i kod drugih zajednica sa visokim udelom Laronovog sindroma može otvoriti nove puteve za prevenciju i razumevanje raka. Istraživači ističu da bi reprodukovanje bioloških efekata koje imaju nosioci mutacije moglo postati važna strategija u budućim terapijama.
Napomena: brojevi i nalazi navedeni u tekstu zasnivaju se na objavljenim istraživanjima i izjavama učesnika izveštaja. Dalja studija i potvrđivanje rezultata su u toku.
Pomozite nam da budemo bolji.


































