Tim predvođen Santiago Ronom otkrio je da je žaba iz ekvadorskog područja Čoko decenijama bila pogrešno klasifikovana kao Pristimantis subsigillatus. Revizija holotipa iz 1902. u Natural History Museum u Londonu, terenska istraživanja i DNK analize potvrdili su da se radi o novoj vrsti — Pristimantis milpe. Vrsta je rasprostranjena u kišnim šumama Ekvadora i južnog Kolumbije, pokazuje izrazit seksualni dimorfizam i ima glasni noćni „kliktavi" poziv.
Nova Vrsta „Milpe“ Kišne Žabice Otkrivena — Godinama Je Bila Sakrivena Pod Pogrešnim Imenom

Otkriće nove vrste uvek je povod za uzbuđenje, a priča o Pristimantis milpe — poznatoj kao Milpe kišna žabka — dodatno podseća koliko mogu biti komplikovani taksonomski zapisi. Decenijama su jedinke ove vrste bile pogrešno svrstane pod ime Pristimantis subsigillatus, sve dok detaljna revizija istorijskih primeraka i moderne analize nisu razotkrile istinu.
Ponovni pregled muzejskih primeraka
Evolucioni biolog Santiago Ron i saradnici sa Pontifical Catholic University of Ecuador ponovo su pregledali holotip P. subsigillatus, primerak prikupljen 1902. u ekvadorskom području Čoko i čuvan u Natural History Museum u Londonu. Upoređivanjem tog holotipa sa drugim tipovima i novijim populacijama, istraživači su ustanovili da su populacije koje su tokom decenija imenovane kao P. subsigillatus ustvari drugačije od originalnog holotipa.
„To što jedna tako uobičajena vrsta decenijama nije bila prepoznata pod ispravnim imenom naglašava koliko je važno tačno povezati naučna imena sa živim populacijama u prirodi,“
navodi biolog Jhael Ortega.
Terenska istraživanja i DNK analize
Nakon niza terenskih ekspedicija, prikupljanja novih primeraka i genetskih analiza, tim je utvrdio da su suočeni sa dotad neopisanom vrstom. Novi takson formalno su opisali u časopisu ZooKeys pod imenom Pristimantis milpe (Milpe kišna žabka).
Izgled, dimorfizam i ponašanje
P. milpe je relativno mala žaba: mužjaci prosečno dostižu 25,8 mm, dok su ženke veće, sa prosekom od 33,9 mm. Vrsta pokazuje izraženu seksualnu dimorfiju u boji — ženke imaju karakterističan obojen obrazac na preponama i butinama (narandžasto ili svetloplavo pomešano sa crnim tačkama), dok su mužjaci ujednačenije boje. Ženka i mužjak se tako lako mogu razlikovati vizuelno. Noćni poziv ove žabe opisuje se kao oštro, „kliktavo“ zvono koje je lako uočljivo u staništu.
Rasprostranjenost i staništa
Pristimantis milpe nastanjuje kišne šume Ekvadora i južnog Kolumbije, ali se sreće i na plantažama banana i u urbanim zelenim površinama poput parkova. Istraživači procenjuju da je njen obuhvat rasprostranjenosti ~67.000 km² u pacifičkom basenu, što je čini jednom od najraširenijih vrsta roda Pristimantis u tom regionu. Lokalno može biti česta i lako uočljiva zbog glasnog poziva.
Taksonomske i konzervacione implikacije
Ovo otkriće ističe koliko su važni muzejski tipovi (holotipovi) za tačno povezivanje imena sa populacijama u prirodi. U ovom slučaju originalni holotip P. subsigillatus pokazao se konzistentnim sa jednim od sintipova vrste P. latidiscus, što je dovelo do toga da ranije pripisane populacije ostanu bez ispravne identifikacije sve dok nije opisana P. milpe. Autori napominju da rod Pristimantis obuhvata preko 600 taksona i da bi korisna revizija mogla otkriti slične greške u drugim grupama.
Zašto je ovo važno
Precizna taksonomija pomaže da bolje razumemo biodiverzitet, evoluciju i potrebe za zaštitom vrsta. Otkrivanje široko rasprostranjene, ranije zaboravljene vrste podseća nas da čak i uočljive životinje mogu ostati „nevidljive“ sve dok se ne uspostavi jasna veza između muzejskih uzoraka i živih populacija.
Rad je objavljen u časopisu ZooKeys.
Pomozite nam da budemo bolji.



























