Studija Johns Hopkins University pokazuje da ekstremofilna bakterija Deinococcus radiodurans može preživeti pritiske simulirane udarima asteroida: pri 24.000× atmosferskog pritiska preživelo je ~60% uzoraka, a pri ~30.000× nešto ispod 10%. Autori ističu implikacije za teoriju litopanspermije, planetaryarnu zaštitu i dizajn svemirskih misija, ali naglašavaju i ograničenja eksperimenata te potrebu za daljim istraživanjima.
Mikrobi Mogu Preživeti Sudare Asteroida — Bakterija Deinococcus radiodurans Izdržala Ekstremne Pritiske

U pokušaju da se bolje razume poreklo života na Zemlji, istraživači su ispitali da li mikrobi mogu preživeti izuzetno nasilne uslove koji nastaju pri udarima asteroida. Tim sa Johns Hopkins University predvođen stručnjakom za udare asteroida KT Rameshom sproveo je niz eksperimenata koji simuliraju pritiske tokom udarnih događaja i objavio rezultate u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences (PNAS).
Šta su ispitali
Istraživači su testirali ekstremofilnu bakteriju Deinococcus radiodurans, poznatu po izuzetnoj otpornosti na zračenje, dehidraciju i oštećenja DNK. Uzorci su bili „sandwichovani“ između čeličnih ploča i izloženi vrlo visokim, kontrolisanim pritiscima koji imitiraju udare asteroida i izbacivanje materijala u svemir.
Glavni rezultati
Rezultati su pokazali da su deo bakterija preživeo i pri izuzetno visokim pritiscima:
- Pri pritisku ekvivalentnom 24.000 puta atmosferskom pritisku preživelo je oko 60% uzoraka.
- Pri još većem pritisku, oko 30.000 puta atmosferskog, preživelo je nešto manje od 10% uzoraka.
«Nismo znali šta da očekujemo», rekla je koautorka Lily Zhao za The New York Times. «Bili bismo zadovoljni i jednim procentom preživljavanja.»
Granice eksperimenta i implikacije
Tim nije mogao da utvrdi tačan prag pri kojem bi sve ćelije bile uništene, jer su instrumenti i čelik počeli da otkazuju pre nego što su ćelije potpuno nestale. Kako su istraživači naveli, «metali su otkazivali i krckali pre ćelija».
Ovi nalazi imaju nekoliko važnih implikacija: podržavaju mogućnost litopanspermije (prenosa života putem svemirskog materijala), otvaraju pitanja o planetaryarnoj zaštiti i mogu uticati na dizajn budućih svemirskih misija kako bi se smanjio rizik prenosa Zemaljskih mikroba ili zaštitile planete od unosa mogućeg vanzemaljskog života.
Ograničenja i dalji rad
Važno je napomenuti da, iako su rezultati značajni, oni ne dokazuju da je život stvarno prebačen sa Marsa ili nekog drugog tela na Zemlju. Dokazi za postojanje mikroorganizama na Marsu i dalje nisu pronađeni. Ipak, ako su tamo postojali ili postoje, ovakvi mehanizmi bi teoretski mogli omogućiti njihov transport.
Tim planira dalje eksperimente sa različitim vrstama mikroorganizama, uključujući gljive i druge ekstremofile, kako bi se bolje procenila opšta otpornost živih organizama na uslove slične udarima asteroida.
Zaključak: Studija pokazuje da je život otporniji nego što često pretpostavljamo i da su scenariji litopanspermije u teoriji izvodljivi za određene vrste mikroorganizama, ali za konačne tvrdnje potrebna su dodatna istraživanja.
Pomozite nam da budemo bolji.
























