Tim sa New Jersey Institute of Technology otkrio je da se sunčev magnetni dinamo nalazi u tahoklini, oko 200.000 km ispod fotosfere — dubini od oko 16 prečnika Zemlje. Analiza skoro 30 godina helioseizmičkih podataka (SOHO i GONG) pokazuje da rotirajuće trake plazme prave "leptirov" obrazac vezan za 11-godišnji solarni ciklus. Nalaz naglašava važnost uključivanja tahokline u modele za prognozu svemirskog vremena kako bi se bolje predvidele opasne solarne erupcije.
Otkriven „Motor" Sunčevih Oluja: Magnetni Dinamo Leži 200.000 km Ispod Površine

Naučnici sa New Jersey Institute of Technology pronašli su direktne dokaze da je sunčev magnetni dinamo smešten u tahoklini — uskom prelaznom sloju oko 200.000 km (približno 124.000 milja), odnosno na dubini koja odgovara oko 16 prečnika Zemlje — ispod fotosfere Sunca.
Kako su došli do otkrića
Krishnendu Mandal i Alexander Kosovichev analizirali su skoro 30 godina podataka o oscilacijama Sunca zabeleženih instrumentima SOHO (Michelson Doppler Imager) i mrežom GONG (Global Oscillation Network Group). Ti senzori beleže kako talasi tromi kroz fotosferu svake 45–60 sekundi, a karakteristike tih talasa otkrivaju kretanja i strukturu unutrašnjih tokova plazme.
Šta je tahoklina i šta su našli
Tahoklina je granica između unutrašnje radijativne zone i spoljašnje konvektivne zone Sunca. U ovom sloju rotacija i smicanje (shear) plazme stvaraju uslove pogodnije za generisanje električnih struja i snažnih magnetskih polja. Mandal i Kosovichev su pokazali da rotirajuće trake plazme iz unutrašnjosti prave tzv. "leptirov" (butterfly) obrazac koji precizno prati raspodelu sunčevih pega tokom 11-godišnjeg ciklusa.
"Sada, sa skoro tri solarna ciklusa podataka, vidimo jasne obrasce koji nam otvaraju prozor u unutrašnjost zvezde," rekao je Mandal.
Zašto je to važno
Otkrivanje izvora magnetnog polja u tahoklini pomaže da bolje razumemo kako se formiraju sunčeve pege, solarne baklje i koronalni maseni izbačaji — događaji koji mogu da utiču na komunikacione satelite, elektroenergetske mreže i bezbednost astronauta. Autorii napominju da promene u tahoklini mogu proći kroz konvektivnu zonu i do površine kroz nekoliko godina, što je ključno za dugoročno predviđanje solarne aktivnosti.
Dosadašnji modeli svemirskog vremena često se fokusiraju samo na plitke, bliske-površinske procese; rezultati ovog istraživanja ukazuju da je neophodno uključiti i dinamiku cele konvektivne zone, naročito tahokline, kako bi prognoze bile preciznije.
Gde je rad objavljen
Rad u kome su predstavljeni ovi nalazi objavljen je 12. januara u časopisu Scientific Reports.
Ključne metode: analiza helioseizmičkih oscilacija (SOHO i GONG) i praćenje rotacionih traka plazme kroz konvektivni sloj.
Pomozite nam da budemo bolji.


























