Rasprava o racionalnosti suprotstavlja bihevioralni pogled, koji heuristike doživljava kao pristrasnosti koje treba ispraviti, i evolucioni pogled, koji iste prečice smatra adaptivnim odgovorima na neizvesnost. Autor koristi primere — od retkih, ali upečatljivih smrti izazvanih Naegleria fowleri do efekata okvira i podrazumevanih opcija — da pokaže kako ista ponašanja mogu izgledati i racionalna i iracionalna. Zaključak: politika treba jasno da navede koju koncepciju racionalnosti primenjuje — nudž, obrazovanje ili redizajn okoline izbora.
Irracionalno ili adaptivno? Filozof o „nudge“ politici i ratovima oko racionalnosti

Dvanaestogodišnji Jaysen Carr preminuo je u julu 2025. dok je plivao u jezeru Lake Murray, rezervoaru nedaleko od Columbije u Južnoj Karolini. Naegleria fowleri — retka ameba iz tople slatke vode — ušla je kroz nos i izazvala brzo fatalnu infekciju mozga. Iako su ovakvi slučajevi izuzetno retki, njihova upečatljivost snažno utiče na javnu percepciju rizika.
Zašto nas retki događaji više pogađaju?
U Sjedinjenim Državama utapanje svake godine odnese približno 4.500 života, dok infekcije Naegleria fowleri obično broje samo dve ili tri godišnje. Ipak, smrtni slučajevi koji su vizuelno ili emotivno šokantni — poput infekcije „jesti-će-ti-mozak“ amebom — često preokrenu ponašanje ljudi: nakon jedne takve vesti plivači na otvorenoj vodi počinju intenzivnije da preispituju bezbednost jezera, iako stručnjaci ukazuju da je opasnost i dalje vrlo mala.
Dve suprotstavljene perspektive
U raspravi o ljudskoj racionalnosti izdvajaju se dve glavne škole mišljenja. Bihevioralni ekonomisti, nastavljajući tradiciju Daniela Kahnemana, ukazuju da heuristike — mentalne prečice — dovode do sistemskih pristrasnosti i predvidivih grešaka u prosuđivanju. Po njima, takve greške često udaljavaju ljude od njihovih interesa ili od onoga što bi oni sami želeli kad bi bili potpuno informisani.
S druge strane, evolucioni psiholozi poput Gerda Gigerenzera smatraju da iste te heuristike često predstavljaju adaptivne strategije: u uslovima ograničenog vremena, pažnje i informacija, pravila palca (heuristike) omogućavaju brzo i efikasno odlučivanje. Ono što se čini kao pogreška u odnosu na idealizovane modele racionalnosti može biti razumno u stvarnom, neizvesnom svetu.
Praktični primeri: okvir, podrazumevano i nudž
Primeri su dobro poznati: iste medicinske informacije framed (npr. „90% preživljavanja“ vs „10% smrtnosti“) uzrokuju različite reakcije pacijenata; postavljanje opcije kao podrazumevane značajno utiče na izbore u pitanjima poput doniranja organa, štednje za penziju ili privatnosti. Iz perspektive bihevioralne ekonomije, to su pristrasnosti koje treba ispraviti. Iz evolucione perspektive, to su efikasne strategije donošenja odluka.
Male izmene u okruženju izbora — nudževi kao što su postavljanje salat-barova na vidljivo mesto ili navođenje vegetarijanskih jela na početku menija — mogu značajno menjati ponašanje bez uskraćivanja izbora. Nudževi funkcionišu upravo zato što se usklađuju s načinom na koji ljudi već donose odluke.
Šta to znači za politiku?
Razlika u ocenama racionalnosti vodi do različitih pristupa javnoj politici. Ako smatramo da je ljudska racionalnost duboko manjkava, nudževi i „paternalistički“ dizajn politike postaju privlačni jer olakšavaju donošenje boljih odluka bez zahtevne refleksije. Ako je racionalnost adaptivna i podložna učenju, onda politika treba da investira u obrazovanje i osnaživanje građana kako bi sami donosili bolje odluke.
Ključno nije proglasiti ljude „racionalnim“ ili „iracionalnim“, već jasno navesti koju koncepciju racionalnosti koristimo — i zašto.
Zaključak
Racionalnost nije jedinstvena osobina koju možemo objektivno izmeriti bez konteksta. Ono što izgleda kao greška iz jednog naučnog ugla može biti adaptivna strategija iz drugog. Umesto jedinstvene etiketiranja, političari i stručnjaci treba da budu eksplicitni oko teorijskih pretpostavki koje vode njihove odluke: da li će prioritet biti ispravljanje ponašanja, obrazovanje građana ili redizajn izbora i okruženja?
O autoru i izvoru
Tekst je adaptacija članka objavljenog u The Conversation, koji je napisao Alejandro Hortal‑Sánchez (Wake Forest University; University of North Carolina – Greensboro). Autor navodi da nema sukoba interesa relevantnih za članak.
Pomozite nam da budemo bolji.


























