U januaru 2025. dubokomorska kamera snimila je sleeper ajkulu dužine procenjeno 3–4 m blizu Južnih Šetlandskih Ostrva, na oko 490 m dubine pri 1,27 °C. To je najjužnije dosad zabeleženo pojavljivanje ajkule južno od 60° latitude i ruši prethodna pravila o distribuciji ajkula u Antarktičkom okeanu. Istraživači ističu da slojevita temperatura vode može stvoriti "toplije" zone koje ajkule koriste, ali je potrebno prošireno praćenje kako bi se utvrdilo da li su stalni stanovnici ili se sele zbog klimatskih promena.
Globalni rekord: Ogromna sleeper ajkula snimljena u hladnim antarktičkim vodama

U prigušenoj tami, gotovo pola kilometra ispod površine kod Južnih Šetlandskih Ostrva, snimak dubokomorske kamere zabeležio je masivnu sleeper ajkulu koja polako klizi iznad bledog morskog dna. Prvo zapažanje naučnika dogodilo se u januaru 2025. i odmah je izazvalo uzbuđenje jer ruši dosadašnje pretpostavke o distribuciji ajkula u blizini Antarktika.
Snimak i osnovni podaci
Ajkula je procenjena na 3–4 metra dužine (oko 10–13 stopa) i primećena je na približno 490 metara dubine, pri temperaturi vode od 1,27 °C (≈34,3 °F). Lokacija snimka leži južno od 60° geografske širine, što je oblast često definisana kao Antarktički okean.
„Nismo očekivali da ćemo tamo videti ajkule, jer postoji opšte pravilo da u Antarktiku nema ajkula. I nije reč ni o maloj jedinki. Ovo je velika, moćna ajkula. Prave tenkovi,“ rekao je Alan Jamieson, osnivač Minderoo-UWA Deep-Sea Research Centre.
Zašto je posmatranje značajno
Do sada nije zabeležen verodostojan dokaz o prisustvu ajkula unutar Antarktičkog okeana južno od 60°S, pa ovaj snimak predstavlja najjužnije poznato pojavljivanje. Prisutnost velike predatorske vrste u tim hladnim dubinama menja naše razumevanje ekosistema i energetskih tokova na dnu mora.
Mogući razlozi prisustva
Istraživači pretpostavljaju da je ajkula koristila termalno "najtopliji" sloj u slojevitoj (stratifikovanoj) vodi — mala razlika u temperaturi može biti presudna za životinje koje žive blizu granica svoje temperaturne tolerancije. Takođe, sleeper ajkule su poznate kao sporog kretanja stanovnici velikih dubina i često se hrane leševima kitova, lignji i drugih velikih životinja koje tonu na dno.
Ograničenja posmatranja i dalje nepoznanice
Većina snimanja u antarktičkim dubinama dešava se samo tokom južnog leta (decembar–februar), zbog teškoća sa ledom, olujama i tamom ostatka godine. To ostavlja ogromne praznine u podacima: retka populacija ajkula lako bi mogla ostati neprimećena decenijama. Pitanje da li su ajkule dugo prisutne ili su se proteklih decenija proširile ka jugu zbog zagrevanja okeana za sada ostaje otvoreno.
Šta sledeće?
Istraživači pozivaju na prošireno i dugoročnije praćenje dubokih zona oko Antarktika kako bi se utvrdila rasprostranjenost ovih ajkula i potencijalni uticaj klimatskih promena na njihove migracije. Svaki novi snimak može znatno promeniti sliku o tome ko naseljava najudaljenije i najhladnije morske oblasti.
Zaključak: Jedan snimak ne dokazuje trend, ali podseća da i veliki predatori mogu ostati skriveni u najudaljenijim uglovima planete i da je potrebno više podataka da bismo razumeli njihov status i ulogu u antarktičkom ekosistemu.
Pomozite nam da budemo bolji.




























