Meta-analiza 411 studija pokazuje da je trenutna globalna potražnja za rečnim peskom i šljunkom neodrživa. U delti Mekonga vađenje je do 11,8 puta veće od prirodne nadoknade, a između 2015. i 2022. izvađeno je ~366 miliona m³ peska, što je dovelo do prosečnog zaronjavanja rečnog dna od 0,48 m i urušavanja više od 1.800 kuća. Autori pozivaju na bolje praćenje, strožiju kontrolu, sezonska ograničenja i uvodjenje održivih zona kako bi se sprečile daljnje ekološke i socijalne posledice.
Svet Se Ostvaruje Bez Rečnog Peska: Kako Masovno Vađenje Ugrožava Reke i Obale

Industrijsko vađenje peska iz rečnih nanosа širom sveta odvija se mnogo brže nego što ga prirodni procesi mogu nadoknaditi. Nova meta-analiza od 411 studija (objavljenih od 1974. godine) pokazuje da je globalna potražnja za rečnim peskom i šljunkom za proizvodnju betona i drugih građevinskih materijala neodrživa.
Primeri Pogođenih Područja
Delta Mekonga je ilustrativan primer: bager-opremljena splav može izvaditi oko 300 m³ peska za tri sata (približno 79.250 američkih galona). U Vijetnamu je tempo vađenja procenjen na približno 11,8 puta veći od stope prirodne zamene sedimenata (pri čemu je prirodna zamena oko 6,18 megatona godišnje).
Prema hidrologu Dung Duc Tranu (NTU, Singapur), između 2015. i 2022. izvađeno je oko 366 miliona m³ peska iz vijetnamskog dela Mekonga, što je dovelo do prosečnog zaronjavanja rečnog dna za 0,48 m (0,053 m/god). To zaronjavanje, iako s površine može izgledati malo, ima dalekosežne posledice po hidrodinamiku, zdravlje ekosistema i stabilnost obala.
Zbog intenzivne erozije obala, u vijetnamskom delu Mekonga između 2018. i 2020. srušeno je više od 1.800 kuća. Do 2023. registrovano je 585 velikih tačaka erozije duž 741 km reke, a prodor slane vode (tzv. backwater efekat) pomera se sve dalje uzvodno. Stručnjaci upozoravaju da bi pri sadašnjim stopama vađenja peska u Mekongu rezerve mogle nestati do 2035. godine.
Globalni Uticaji
Mekong nije izolovan slučaj: Pojang (Kina) je promenjen do te mere da su promene vidljive i iz svemira. Mnoge indijske reke — uključujući Mayurakshi, Kollidam, Subarnarekha i Ajay — pate od sličnih posledica. U Brazilu su reke Paraná i Tocantins (deo Amazonskog sliva) takođe znatno izmenjene zbog vađenja peska. U Evropi, rudarski bazeni nastali u Seni tokom ranog 20. veka i dalje postoje kao jezera poplavnih ravnica.
Globalna potražnja za rečnim agregatima porasla je naročito u poslednje dve decenije. Pesak i šljunak čine više od 70% volumena betona i koriste se u asfaltu, putevima, zgradama i temeljenju — rečni pesak se ceni zbog odgovarajuće granulometrije i nedostatka slanosti.
Problemi Sa Podacima I Upravljanjem
Pregled je otkrio ozbiljne praznine u znanju i upravljanju: samo 27% studija mapiralo je obim vađenja, a tek 24% se bavilo socioekonomskim pokretačima potražnje. U slabije regulisanim područjima ilegalne aktivnosti i korupcija često omogućavaju da profit ostane kod nekoliko subjekata, dok rečne zajednice snose većinu štete.
Preporuke autora: ograničavanje vađenja na lokacije i zapremine zasnovane na sedimentnim budžetima i stopama prirodne nadoknade; unapređeno praćenje; stroža kontrola i sankcije protiv ilegalnog vađenja; sezonska ograničenja i uspostavljanje održivih zona.
Šta Može Da Se Učini
Rešenja zahtevaju kombinaciju tehnoloških, regulatornih i mera za upravljanje potražnjom: preciznije mapiranje i praćenje sedimenata, redefinisanje građevinskih praksi (korišćenje recikliranih materijala i alternativnih agregata), striktna kontrola i bolja saradnja između država i industrije. Istraživanje je objavljeno u časopisu Reviews of Geophysics.
Značaj za Srbiju i region: iako su primeri iz Mekonga i Amazona, problem je globalan i relevantan za svaku državu sa rečnim slivovima — neodrživo vađenje peska može narušiti ekosisteme, infrastrukturu i bezbednost obala i kod nas.
Pomozite nam da budemo bolji.




























