Odliv mozgova intenziviran je od 2024. zbog pojačane regrutacije stručnjaka iz bogatijih zemalja. Nigerija, Zimbabve, Liban, Gana, Albanija i Rumunija posebno su pogođene, pre svega u zdravstvenom sektoru. Masovni odlasci izazivaju prazninu u bolnicama, gubitak ulaganja u obrazovanje i sve veću zavisnost od doznaka. Sistemskih mera za zadržavanje kadrova nema bez odmerene kombinacije plata, uslova rada i međunarodnih sporazuma.
Top 6 zemalja koje masovno gube stručnjake — alarmantan odliv mozgova od 2024.

Svake godine tihi egzodus menja društvene i ekonomske strukture — lekari napuštaju seoske ambulante, inženjeri traže stabilne plate, a nastavnici odlaze predavati u inostranstvu. Od 2024. pojačana međunarodna regrutacija i razlike u platama doveli su do ubrzanog odljeva visokoobrazovanih kadrova, posebno u zdravstvenom sektoru zemalja u razvoju.
Zemlje pod najvećim pritiskom
1. Nigerija
Zdravstveni sektor Nigerije postao je primer koliko brzo kvalifikovani kadrovi mogu da nestanu. Prema podacima, više od 6.700 nigerijskih zdravstvenih radnika otišlo je u Nacionalnu zdravstvenu službu (NHS) Ujedinjenog Kraljevstva, a dodatni broj putuje u Kanadu, zemlje Zaliva i SAD. OECD-ova analiza ukazuje da su među najvećim stopama rasta odlaska lekara u poslednje dve decenije upravo Nigerija, Rumunija i Grčka.
Nigerija i dalje obrazuje veliki broj lekara, ali rastući procenat diplomaca praktično odmah razmatra emigraciju kao racionalnu karijernu opciju — što znači da ulaganja u obrazovanje često postaju indirektna podrška zdravstvenim sistemima bogatijih država.
2. Zimbabve
Između juna 2023. i juna 2024. godine, 35.938 državljana Zimbabvea dobilo je radne vize za UK — većinom za poslove u zdravstvu. To je dovelo do toga da je WHO (Svetska zdravstvena organizacija) označila Zimbabve kao jednu od zemalja sa kritičnim nedostatkom zdravstvenog osoblja.
Posebno su pogođene sestre i medicinske sestre: zemlja je skočila sa 38. na 11. mesto na listi zemalja porekla medicinskog sestrinstva. Lokalni zvaničnici upozoravaju da se stanje neće brzo stabilizovati i da bi popunjavanje kapaciteta moglo potrajati godinama.
3. Liban
Liban beleži ogroman talas emigracije od početka ekonomskog i političkog kraha 2019. Procene govore o preko pola miliona ljudi koji su napustili zemlju otad. Dok je libanska funta gubila vrednost (pre delimične stabilizacije 2024–2025), privreda je postala zavisna od doznaka — koje danas čine oko 30% BDP-a.
Medicinski kadar je naročito pogođen: lekari i drugi zdravstveni radnici masovno traže stabilnost i bolje uslove rada u inostranstvu, ostavljajući lokalni sistem pod velikim pritiskom.
4. Gana
Gana se suočava sa smanjenjem broja zdravstvenih radnika koji ostaju u zemlji, trend koji delom deli sa državama poput Čada, Ugande i Sudana. Iako Gana nastavlja da ulaže u edukaciju medicinskog kadra, veliki deo tih ulaganja isporučuje kvalifikovane radnike tržištima zapadnih zemalja.
Posledica je pojačana zavisnost od uvoza radne snage i sve veći jaz u dostupnosti zdravstvenih usluga, naročito u ruralnim područjima.
5. Albanija
Albanija je jedan od retkih neafričkih primera konstantnog odljeva mozgova. Emigracija je bila visoka i pre pandemije COVID-19, a trend se nije preokrenuo nakon ublažavanja pandemijskih ograničenja. U poslednjoj deceniji zabeležen je obnovljeni rast odlazaka, što utiče na demografiju, tržište rada i obrazovni sistem.
Posledice su vidljive u industriji, javnim službama i zdravstvenim ustanovama, gde nedostatak kvalifikovane radne snage kompromituje kvalitet usluga.
6. Rumunija
Specifičnost Rumunije je što se veliki deo odljeva događa unutar Evropske unije — lekari i drugi stručnjaci sele se u zapadnoevropske zemlje u potrazi za višim zaradama i boljim uslovima rada. OECD podaci pokazuju značajan rast odlazaka lekara iz Rumunije u poslednje dve decenije.
Posledica je demografsko i regionalno iseljavanje: mnoge oblasti Rumunije (i susedne Bugarske) pokazuju jasne znake „ispražnjenosti“, što utiče na dostupnost usluga i lokalni razvoj.
Ključni trendovi: od 2024. intenzivirana međunarodna regrutacija, visok odnos emigracije među visokoobrazovanima (do 30 puta češće u određenim regionima) i važnost doznaka za države poput Libana.
Šta se može učiniti?
Rešenja zahtevaju kombinaciju mera: bolje plate i uslovi rada, programi zadržavanja mladih stručnjaka, bilateralni sporazumi o zapošljavanju koji štite izvorne zemlje, ulaganja u ruralnu zdravstvenu infrastrukturu, kao i iskorišćavanje dijaspore kroz transfer znanja i investicije. Bez sistemskih promena, dugoročne posledice za zdravstveni sistem, obrazovanje i ekonomiju mogu biti ozbiljne.
Izvori: OECD podaci o migracijama, zvanični podaci o vizama i izveštaji Svetske zdravstvene organizacije (WHO). Brojke i trendovi u tekstu zasnovani su na dostupnim javnim izvorima navedenim u originalnom članku.
Pomozite nam da budemo bolji.



























