Nova studija u Nature Communications povezuje praksu „visećih sanduka” sa precima Bo naroda kroz genomsku analizu 11 skeleta starih do 2.000 godina. Istraživanje sugeriše da se običaj širio iz južne Kine prema Mjanmaru, Laosu i Tajlandu tokom migracija. Slični pogrebni rituali dokumentovani su i na Filipinima (Sagada) i među Toraja ljudima u Indoneziji.
Tajna 'Visećih Sanduka': Genetsko Blago Otkriva Ko Je Sprovodio Ovaj Običaj

Nova genetska studija rasvetljava jedno od najneobičnijih pogrebnih običaja u jugoistočnoj Aziji — postavljanje drvenih sanduka na litice, poznato kao „viseći sanduci”. Rad objavljen u Nature Communications povezuje taj običaj sa precima Bo naroda i pruža nove uvide u poreklo, širenje i kulturni značaj prakse.
Istraživanje i nalazi
Autori su analizirali 11 skeletnih ostataka starih i do 2.000 godina. Genomsko sekvenciranje pokazalo je da su ti primerci u genetskoj vezi sa precima današnjih Bo ljudi koji žive u provinciji Junan. To potvrđuje hipotezu da su upravo preci te manjinske grupe sprovodili praksu postavljanja sanduka u pukotine i niše na liticama.
Metode i tumačenja
Istraživači su koristili savremene metode paleogenetike kako bi uporedili DNK iz kostiju sa modernim populacijama i drugim drevnim uzorcima. Uz to, arheološki kontekst — pozicija sanduka na izloženim liticama i konstrukcije poput skele i kolotura — omogućava rekonstrukciju načina na koji su takve grobnice bile postavljane.
Regionalni domet i migracije
Dodatni uzorci sugerišu da su preci Bo naroda nekada nastanjivali šira područja današnjeg Mjanmara, Laosa i Tajlanda. Genetska analiza drvenih „visećih trupaca” u Tajlandu ukazuje da se običaj širio tokom migracija iz južne Kine ka jugoistoku, najverovatnije putem muške linije predaka.
Kulturni kontekst
„Viseći sanduci smatraju se povoljnim — što su više postavljeni, to je bolje za preminule; sanduci koji su pali smatrani su srećnijima.”
Ovaj zapis potiče iz hronika dinastije Yuan (1279–1368), a osvetljava verovanja vezana za položaj sanduka i metafizički značaj visine u pogrebnim običajima. Tradicija nije bila ograničena samo na Kinu: slične prakse postoje i kod Kankanaey naroda u Sagadi (Filipini), gde se tela polažu u fetalni položaj, i kod Toraja u Indoneziji, koji su do sredine 20. veka koristili oblikovane sanduke (erong) u pećinama i na liticama.
Zaključak
Genomski podaci pojačavaju arheološke i etnografske dokaze da su „viseći sanduci” autentičan i dugovečan kulturni fenomen povezan sa precima Bo naroda i širenjem njihovih zajednica kroz jugoistočnu Aziju. Kombinacija genetike, istorijskih zapisa i lokalnih običaja otvara put ka dubljem razumevanju kako su rituali oblikovali identitet i kretanja populacija u regionu.
Izvori: Nature Communications, izveštaji Live Science i Phys.org.
Pomozite nam da budemo bolji.




























