JWST je snimio Heliksovu maglinu („Oko Boga“) u ranije neviđenim detaljima, otkrivajući topli, nedavno jonizovani gas okružen hladnim slojevima prašine u sazvežđu Vodolije, udaljenom ~650 svetlosnih godina. Australijska astrofizičarka Jessie Christiansen je primetila da snimci takođe beleže udaljene galaksije u pozadini. NIRCam je razotkrio čvoraste pramenove i fraktalne strukture koje ukazuju na proces istovremene destrukcije i stvaranja materije iz koje će nastajati nove zvezde i planete.
JWST Otkriva Heliksovu Maglinu: „Oko Boga“ U Neviđenim Detaljima

Čak i iskusne astronome novi snimci sa teleskopa James Webb (JWST) mogu da ostave bez daha. Najnovije fotografije Heliksove magline — poznate i kao „Oko Boga“ — prikazuju ovaj zvezdani grob udaljen oko 650 svetlosnih godina u sazvežđu Vodolije sa dosad neviđenom jasnoćom i teksturom.
„Mislila sam da je u pitanju makro snimak lavande dok nisam ugledala galaksije,“ napisala je australijska astrofizičarka Jessie Christiansen na društvenim mrežama, ističući kako JWST često u kadar zabeleži i udaljene galaksije u pozadini.
Šta pokazuju snimci
Heliksova maglina je primer takozvanih planetskih maglina — naziv dolazi od njihove okrugle forme viđene kroz rane teleskope, ali one nemaju veze sa planetama. Radi se o vrelim, turbulentnim oblakima gasa i prašine koje izbacuju umiruće zvezde slične Suncu. Ti ostaci služe kao sirovina za naredne generacije zvezda i planeta.
Na novim snimcima JWST-ove Near-Infrared Camera (NIRCam) jasno je vidljivo da „oko“ magline čine topliji, nedavno jonizovani gasovi, dok ga okružuju hladniji, stariji slojevi prašine izbačeni tokom kasnih faza zvezdinog života. Na granicama tih slojeva formiraju se gusti, čvorasti pramenovi koji podsećaju na komete — rezultat sudara i probijanja hladne prašine toplijim materijalom.
Tehnološki iskorak
Raniji snimci sa Hubblea i Spitzera prikazivali su ovu zonu pretežno kao zamućenu izmaglicu. JWST, zahvaljujući svojoj izuzetnoj rezoluciji u bliskom infracrvenom domenu, otkriva finu, fraktalnu strukturu: od tankih pramenova prašine do gušćih talasa gasa. Umesto maglovitog vela koji je ranije dominirao, sada vidimo slojevitu, teksturisanu tapiseriju procesa destrukcije i stvaranja.
Ove detaljne strukture pomažu naučnicima da bolje razumeju kako se materija vraća u međuzvezdani prostor i kako se iz nje kasnije mogu formirati novi sistemi — od zvezda do mogućih planeta.
Za kraj: novu sliku Heliksove magline treba posmatrati i kao umetnički i kao naučni presedan: prikaz procesa koji spajaju kraj života jedne zvezde i početak materijalnog ciklusa narednih generacija.
Pomozite nam da budemo bolji.




























