Ostrvo Vozrozhdenija (Aralsk-7) bilo je centralna baza sovjetskog programa za biološko oružje, gde su testirani kuga, velike boginje, antraks i drugi patogeni. Tokom rada registrovani su smrtni incidenti i masovna uginuća divljih životinja, dok su ekološke posledice pogoršane sušenjem Aralskog mora. Kada je ostrvo 2001. spojeno s kopnom, SAD i Uzbekistan su 2002. sproveli zajedničku dekontaminaciju i uklonili ključne objekte i jame sa antraksom.
Ostrvo Vozrozhdenija: „Ostrvo Antraksa“ — Mračna Istorija Sovjetskog Biološkog Programa

Na obali presušelog Aralskog mora, na granici Uzbekistana i Kazahstana, nalazi se ostrvo Vozrozhdenija koje je decenijama bilo centralna tačka tajnog sovjetskog programa za biološko oružje. Iza idiličnog izgleda napuštenog naselja Kantubek krile su se laboratorije, životinjski karantini, strelišta, kasarne i otvoreni poligoni na kojima su ispitivani najopasniji patogeni – od kugine kuge i velikih boginja do antraksa.
Pozadina i zašto je odabrano
Kantubek je sredinom 20. veka bio malo mesto sa oko 1.500 stanovnika, školom, trgovinama i poštom, ali i sa objektima koji su služili za razvoj i testiranje biološkog oružja pod šifrom Aralsk-7. Lokacija je izabrana zbog ekstremne izolovanosti: ostrvo je dugo bilo praktično odsutno sa mape sve dok istraživanja i razvoj nijesu zahtevali skrovitu lokaciju.
Šta se tamo radilo
Objekti podignuti 1954. služe za eksperimentisanje i testiranje agresivnih patogena. Prema izveštajima i analizi vazdušnih snimaka CIA iz 1962. godine, na ostrvu su vršena ispitivanja kugine kuge, velikih boginja i antraksa, kao i eksperimenti sa tularemijom, brucelozom i tifusom.
Poznati incidenti i posledice po okolinu
Tokom decenija rada zabeleženi su brojni incidenti: 1971. naučnica sa istraživačkog broda koja se previše približila ostrvu dobila je velike boginje i zarazila stanovnike svog mesta, sa smrtnim ishodima; 1972. dvojica ribara nedaleko od ostrva umrla su od kugine kuge; a u maju 1988. oko 50.000 saiga antilopa uginulo je u blizini ostrva u roku od jednog sata, što je dodatno ukazalo na katastrofalne uticaje na životnu sredinu.
Šire, sovjetski program je bio masovan: prema procenama, SSSR je proizvodio biološko oružje na industrijskom nivou, angažujući desetine hiljada ljudi u više desetina postrojenja. Jedan od najpoznatijih van-ostrva incidenta bio je curenje antraksa 1979. u objektu poznatom kao Compound 19 blizu Sverdlovska (današnji Ekaterinburg), koje je dovelo do više stotina zaraženih i preko sto smrtnih slučajeva.
Kraj ere i dekontaminacija
Krajem hladnog rata sovjetske vlasti su delimično zatvorile programe, a velike količine antraksnog materijala (procene govore i o stotinama tona „antraksnog mulja“) bile su izmestíne i zakopane u jamama na Vozrozhdeniji. Nakon raspada SSSR i povlačenja stanovništva iz Kantubeka, ostrvo je ostalo napušteno.
2001. godine, povlačenje vode u Aralskom moru pretvorilo je ostrvo u kopnenu vezu sa obalom. Zbog bezbednosnih zabrinutosti nakon terorističkih napada u septembru 2001., SAD i Uzbekistan su 2002. zajednički sproveli akciju uklanjanja i dekontaminacije: srušeno je i sanirano oko 20 zgrada, očišćeno je laboratorijsko i infrastrukturno područje, a dekontaminisano je najmanje 11 jama za antraksni materijal.
Nasleđe
Danas su fizički objekti uglavnom uništeni, ali Vozrozhdenija ostaje simbol mračne strane hladnoratovske politike — kombinacije tajnosti, nauke i ekološke katastrofe. Sušenje Aralskog mora dodatno je pogoršalo lokalni ekosistem, ostavljajući toksične peščane površine i podsećajući na šire posledice industrijskih i vojnih eksperimenata u regionu.
Napomena: Iako su sprovedene radnje dekontaminacije, rizici od istorijskih zaliha patogena i dalje su predmet opreza naučnika i vlasti.
Pomozite nam da budemo bolji.



























