Tim iz Minhena i saradnici iz SAD istražili su kako Physarum polycephalum beži iz polja plavog svetla (≈470 nm). Umesto nervnog sistema, organizam koristi ritmičke peristaltičke kontrakcije i citoplazmatsko strujanje da preraspodeli masu i testira izlaze. Bekstvo se događa duž najduže ose zato što duži put omogućava veću izgradnju pritiska i efikasniji transport mase. Istraživanje pokazuje da „odlučivanje" može proisteći iz čistih mehaničkih procesa u ne-neuronalnim sistemima.
Kako sluzava gljiva bez mozga „donosi odluke": naučnici otkrili mehaniku bekstva

Sluzave gljive su neobična, klizava bića koja nisu prave plesni niti tipične gljive. Veći deo života provode kao plasmodiji ili amebe — razgranate, sluzave mase sa više jezgara — i svojim ponašanjem često „izazivaju“ pojam inteligencije i donošenja odluka, uprkos nedostatku mozga ili nervnog sistema.
Eksperiment: zamke od plavog svetla
Tim iz Tehničkog univerziteta u Minhenu i saradnici iz SAD ispitivali su kako Physarum polycephalum napušta prostor koji mu je neprijatan: polje plavog svetla talasne dužine oko 470 nm. Plavo svetlo deluje kao nevidljiva barijera, pa su istraživači na agar postavili geometrijske „otvore“ bez svetla (npr. trougao, kvadrat, heksagon) i u njih stavili izgladnelu masu gljive.
Šta su posmatrali
U roku od sat vremena glad je podstakla organizam da proširi gustu mrežu kanala i tubula kako bi istražio okolinu. Kretanje je vođeno lokalnim citoplazmatskim strujanjem koje pokreću ritmičke peristaltičke kontrakcije. Gljiva formira male, lokalizovane izbočine u svim pravcima; većina se brzo povuče, ali neke dovoljno produže da omoguće bekstvo.
Zašto bekstvo ide duž najduže ose?
Iako izbočine nastaju duž cele ivice zaštićenog polja, bekstvo se gotovo uvek događa blizu najduže ose oblika — linije koja predstavlja najduži mogući presek figure. Autori objašnjavaju da to nije rezultat centrali zovanog 'odlučivanja', već mehaničke optimizacije transporta mase: duži put omogućava izgradnju većeg hidrostatičkog pritiska usled usklađenih peristaltičkih talasa, pa organizam u jednom naletu može da pomeri više svoje mase u tom pravcu.
„Oblik zamke na kraju determiniše režim koji je najučinkovitiji za transport, omogućavajući da se pritisak izgradi duž najduže ose i time potisne plasmodij napolje,“ navode autori.
Zašto je ovo važno
Studija osvetljava kako decentralizovani, bezneuronalni sistemi mogu obrađivati informacije iz okoline i proizvesti adaptivno ponašanje isključivo pomoću mehaničkih procesa i fluidnih strujanja. To ima implikacije za razumevanje kolektivnog ponašanja u biološkim sistemima, ali i za inženjerske primene gde je tražena robustna, distribuirana kontrola bez centralnog upravljača.
Rad je objavljen u PRX Life. Tekst prilagođen iz izveštaja ScienceAlert-a.
Pomozite nam da budemo bolji.




























