Velika međunarodna studija objavljena u Nature Neuroscience analizirala je eksome skoro 4.000 ispitanika i identifikovala 36 gena koji značajno povećavaju rizik za obsesivno‑kompulzivni poremećaj (OKP) i hronične tik‑poremećaje (HTP), uključujući Touretov sindrom. Većina tih gena (30/36) povezana je sa oba stanja, a mnogi su povezani i sa autizmom i šizofrenijom. Genska ekspresija je naročito izražena u korteksu, striatumu, talamusu i cerebelumu, te u telencefalnim projicirajućim ekscitatornim neuronima, što otvara nove mogućnosti za ciljana istraživanja i terapije.
Otkriveno 36 Gena Koja Povećavaju Rizik Za OKP i Touretov Sindrom — Novi Ciljevi Za Terapiju

Razvoj mozga od prenatalnih do postnatalnih faza podrazumeva složenu kaskadu hemijskih signala, razgranatih puteva neuronske komunikacije i diferencijaciju milijardi nervnih ćelija — svojevrsnu evoluciju univerzuma u mikrokozmosu. Ta komplikovana ontogeneza može dovesti do ozbiljnih poremećaja, poput obsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP) i hroničnih tik-poremećaja (HTP), uključujući Touretov sindrom (TS), koji pogađaju do oko 2% populacije.
Do sada su o biološkim osnovama ovih visoko naslednih stanja bila poznata samo četiri „visoko pouzdana" gena. Nova studija značajno proširuje to znanje: istraživači su identifikovali 36 gena koji značajno povećavaju rizik za OKP, HTP ili oba stanja.
Podaci i metodologija
U velikoj međunarodnoj analizi predvođenoj istraživačima sa Rutgers University, objavljenoj u Nature Neuroscience, analizirani su novo i prethodno sekvencirani eksomni podaci (deo genoma koji kodira proteine, ~1% genoma) skoro 4.000 ispitanika sa OKP, HTP ili oboma stanjima. U uzorku je bilo više od 2.400 roditelj‑dete trija i preko 1.500 pojedinačnih uzoraka (singletons), gotovo dvostruko više nego u prethodnim studijama (Wang et al., Nature Neuroscience, 2026).
Glavni nalazi
Istraživači su identifikovali 36 gena velikog efekta; prosečno povećanje rizika je oko 57 puta, dok su najekstremnije varijante povezane i sa povećanjem do 210 puta. Od tih 36 gena, 30 je povezano sa oba stanja (OKP i HTP), što potvrđuje znatno genetsko preklapanje između poremećaja.
Analize prostorne i vremenske ekspresije gena — uz poređenje moždanih mapa ljudi, rhesus makaka i miševa — ukazuju na to da su rizični geni posebno aktivni u korteksu, striatumu i talamusu tokom prenatalnih i postnatalnih faza, a da je povećana ekspresija prisutna i u cerebelumu u postnatalnom periodu. To je u skladu sa ulogom tih regija u kogniciji, kontroli impulsa, kretanju i koordinaciji.
Istraživači su posebno implicirali tip ćelija poznat kao telencefalni projicirajući ekscitatorni neuroni, koji su ključni za međuregionalnu neuronsku komunikaciju. Takođe su detektovali kompleksne genske mreže i međusobne interakcije koje sugerišu da rizični geni deluju u sistemima, a ne izolovano.
"Ovi geni ne deluju pojedinačno," kaže Jay Tischfield (Rutgers). "Deluju u mrežama. Sada možemo ciljati cele mreže, što olakšava razvoj novih terapija."
Povezanost sa drugim neurorazvojnim poremećajima
Neki od identifikovanih gena već su povezivani sa drugim neurorazvojnim poremećajima — uključujući autizam, razvojne zaostatke i šizofreniju — jačajući ranije dokaze o zajedničkim biološkim osnovama. Kao kontrola, istraživači nisu našli značajno preklapanje sa kongenitalnom srčanom bolešću (CHD), što podržava specifičnost nalaza za neuralni razvoj.
Implikacije i ograničenja
Otkriće 36 gena velikog efekta desetostruko povećava broj poznatih jakih genetskih faktora za OKP i HTP i otvara nove ciljeve za razvoj personalizovanih terapija. Međutim, važno je naglasiti da su rezultati zasnovani na analizama eksoma (≈1% genoma) i da su potrebne dodatne funkcionalne studije, širi uzorci različitog porekla i translacijska istraživanja pre kliničke primene.
Kako ističe Gary Heiman (Rutgers), povratno prikupljeni uzorci porodica sakupljani decenijama unazad dobili su novu vrednost zahvaljujući modernim i pristupačnijim tehnologijama sekvenciranja.
Zaključak
Ova studija predstavlja važan korak u razumevanju genetske arhitekture OKP‑a i hroničnih tik‑poremećaja, osvetljava ključne moždane regije i ćelijske tipove, i otvara praktične puteve za razvoj mrežno usmerenih terapeutskih pristupa. Sledeći koraci uključuju funkcionalnu validaciju otkrivenih varijanti i razvoj modela koji mogu testirati potencijalne terapije.
Reference: Wang et al., Nature Neuroscience, 2026 (analiza eksoma i prostorno-vremenska ekspresija gena).
Pomozite nam da budemo bolji.




























